Vuk Bačanović: Neizbježna dvoličnost nacionalista

                                                                          

Nenad Kecmanović, nekadašnji dekan sarajevskog Fakulteta političkih nauka i kratkotrajni ratni član Predsjedništva BiH, dao je Oslobođenju opsežan intervju čija je suština objašnjenje njegove političke transformacije od Srbina koji je podržavao građansko-multietnički koncept BiH proklamovan u Sarajevu ‘92 do jednog od glavnih zagovornika samostalnosti Republike Srpske.

“Srpski kadrovi su ili smijenjeni ili su se, okruženi nepovjerenjem, sami povukli. Sumnjičeni su i zašto su ostali i tretirani su kao prikriveni neprijatelji, koji skrivaju oružje, daju signale artiljeriji sa brda i sl. pa su maltretirani, privođeni, pljačkani, izbacivani iz stanova, zatvarani u privatne zatvore, ponižavani, prebijani, a mnogi su završili u Kazanima”, navodi Kecmanović svoje razloge čiju djelomičnu istinitost može potvrditi i autor ovog teksta koji je kao dječak od 9 godina bio svjedok maltretiranja i zastrašivanja vlastite porodice, kojoj je, kao i mnogobrojnim komšijama i prijateljima “pogrešne” etničke pripadnosti, jasno stavljeno do znanja, da su, unatoč deklarativnim zalaganjima za multietničnost, u novom sistemu nepoželjni, ili, u najboljem slučaju, građani drugog reda. Jednom će neko, valjda, ozbiljno, postaviti pitanje zbog čega jednoetničke stranke naprosto ne mogu graditi višeetničke države i to je jedna od mnogobrojnih tabu tema o kojoj će se u Sarajevu svakako morati ozbiljnije raspravljati kada za to sazriju politički uslovi, jer to svakako još uvijek nisu. Pa ipak, sa Kecmanovićem postoji drugi problem, a to je svakako namjerna nedorečenost i dvoličnost koja je suština svake nacionalističke politike, bila ona brutalno transparentna ili mimikrirana slatkorječivošću liberalne malograđanštine.

“Zato je, hvala Bogu, stvorena alternativa – Republika Srpska”, kaže nekadašnji dekan FPN-a bez ikakvog ustezanja ili kritičnosti prema toj “bogomdanoj” političkoj tvorevini. Ako podsjetimo da je suština svake nacionalističke ideologije odbrana novca, privilegija i ekonomskih interesa određene elite, onda ne trebamo trošiti prostor za objašnjenje zbog čega je dvolična i po potrebi krvoločna. Ipak, neophodno je ukazivati na primjere te dvoličnosti kako bi se ukazalo na tu suštinu. Ukoliko je uvaženi akademik Kecmanović bio užasnut “maltretiranjem, pljačkanjem, izbacivanjem iz stanova i ubijanjem”, zbog čega onda s tolikom dozom poštivanja govori o svojim prijateljima Ekmečiću, Leovacu, Koljeviću, Maksimoviću, Buhi i drugima koji su nesumnjivo saučestvovali u sprovođenju planova “etničkog razdvajanja” Srba i nesrba, masovnih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti koji su kulminirali genocidnim uništenjem bošnjačkih muškaraca i dječaka u Srebrenici 1995?

Kako je moguće da, uz to zgražanje, podržava aktuelnu Vladu RS-a koja sistematski ponižava žrtve politika svojih prethodnika i izruguje se preživjelim članovima njihovih porodica? Zar oni koji su imali tu nesreću da na teritorijama “koje su Srbi smatrali svojim” (Biljana Plavšić), ‘92, nisu ljudska bića? Zar u profesora Kecmanovića njihova patnja ne evocira “nezaboravno ružne” uspomene, barem kao iz perioda kada je, razočaran jednoetničkom politikom Alije Izetbegovića napustio Sarajevo? Odgovor nam daje sam Kecmanović: ne evocira! Za njega to “samo po sebi nije ništa neobično”, jer je i u Banjaluci manje Bošnjaka, a Hrvati dominiraju Mostarom. Radilo se, dakle, o “prirodnom” procesu i on se u njemu dobro snašao. 

Kecmanović, dakle, jasno priznaje da je pristao uz jedan monstruozan koncept, onaj nad kojim se, kada je u pitanju Sarajevo, toliko zgražava. U tom pravcu ide svakako i njegova parodija ZAVNOBiH-a. Evocirajući uspomenu na svoga dedu-strica, Vojislava Kecmanovića – Đedu, Vladimir Kecmanović je upozorio da ga iz Sarajeva često “podsjećaju na porodičnu tradiciju vezanu za identitet BiH, jer je tobože u kontradikciji sa mojim zalaganjem za Republiku Srpsku. Kao da se Đedo zalagao za BiH po receptu Alije Izetbegovića, Harisa Silajdžića i Mustafe Cerića ‘iz koje Srbi mogu da odu sa zavežljajem’, ako im smeta bošnjačka dominacija. Parola ZAVNOBiH-a glasi da je ‘BiH i srpska i hrvatska i muslimanska’, a ne da je samo muslimanska.” Nema nikakve sumnje da se NOP nije borio za BiH po receptu Izetbegovića, Silajdžića i Cerića, ali se jednako tako nije borio za entitet iz kojeg bi svi kojima smeta srpska dominacija otišli sa zavežljajem, ako prije toga nisu obilježeni bijelom trakom i likvidirani u koncentracionom logoru. Teško da se radilo o tekovinama Zemaljskog antifašističkog vijeća. U konačnici, nepobitno je da i Sarajevo krije mnoge mračne tajne i da se u njemu ispredaju mnoge dvolične nacionalističke mitologije. Pa ipak, njih se ne može kritikovati sa pozicija nacionalističke dvoličnosti, pozicije Nenada Kecmanovića.

(Iz magazina Dani)