Goran Radonjic: Moj Otac

Mnogi od vas vjerovatno se jos uvijek sjecaju Gorana Radonjica, saveznog kosarkaskog sudije iz Sarajeva, Generalnog sekretara Kosarkaskog saveza BiH sve do rata devedesetih. Devedesetih Goran napusta Sarajevo, odlazi u Pariz gdje nastavlja karijeru kosarkaskog sudije najviseg svjetskog ranga i funkcionera francuskog i evropskog kosarkaskog saveza. 
Prije nekoliko dana u devedesetim godinama preminuo je Goranov otac. 
Svoju tugu Goran dijeli sa svojim prijateljima.
Neka u miru pociva Goranov Otac kao i svi nasi andjeli -nasi  preminuli Ocevi i Majke.

***********************************

Dragi moji prijatelji,
 
Ovog ljeta sam proveo u Sarajevu 18 dana i skoro pa cijeli dan bio uz mog Oca. Svaki dan smo razgovarali o svemu i svacemu, sjecali se vaznih i manje vaznih dogadjaja u porodici, medju prijateljima, pominjali mnoge od vas i bili smo srecni… 
 
Otac je bio veoma razborit i nikada ne bih pomislio da je vec odavno napunio 90 godina. Istina, po neki put bi zaboravio necije ime ili neki od skoro proslih dogadjaja, ali svega sto je bilo prije desetak ili trideset godina sjecao se kao da je bilo juce. Kretao se po stanu, komunicirao bez problema, jeo izvanredno i nije propustao priliku da popije po casicu, dvije i nikada vise od tri casice uz malo “meze” prije rucka. Ja sam uzivao gledajuci ga i bas bio srecan sto sam bio uz njega i ostale clanove porodice tih dana u Sarajevu. Nije zaboravio da mi kaze kako je zivio sa zeljom da vidi praunuku Laru i svaki puta bi zaplakao kada bih mu je pokazivao na Skype. Naravno, fotografija njih dvoje je postavljena na vidnom mjestu u stanu, a cinilo mi se da mu je Lara bila olicenje srece njegovih potomaka.
 
Posljednjih 15-tak dana je bio nesto slabiji i kao da ga je zdravlje napustalo, a onda juce nakon kratke setnje otisao je da se odmori. Zaspao je i na zalost, nije se vise probudio.
 
Eto, imam potrebu da tugu i ponos podijelim sa svima vama, da vam kazem da je umro covjek koga sam najvise volio, cijenio, postovao, da vise nema onoga od koga sam najvise naucio, ko mi je bio uzor i koga nikada nisam zelio da razocaram. Svaki put kada bih bio u dilemi sta ili kako da uradim, pitao sam samog sebe: sta bi tvoj Otac uradio, kako bi on reagovao, kako bi se on opredijelio, koga bi on podrzao, koji bi put izabrao… i cini mi se da sam rijetko kada pogrijesio.
 
Pricali smo ovih julskih i avgustovskih dana o svemu i on bi mi po neki put kazao da mu je dojadio staracki zivot, a ja bih mu svakog trenutka govorio istinu i kazivao da besmrtnost ne postoji, ali da postoji ono sto se nalazi izmedju radjanja i smrti. Govorio sam mu da razmislja o svom zivotu kao onome sto je radio, stvarao, trazio sam da razmislja o onome sto je bilo najcestitije u njegovih 90 godina. Kazivao sam da svaki dan po neko od njegovih prijatelja pita za njega, da meni (ili nama) svakog dana po neko kaze kako je on bio cestiti covjek i kako je mnogima pomogao u zivotu. Govorio sam mu da mora da misli kako su on i pokojna Majka ispunili sve zivotne obaveze, da su rodili i odgojili tri sina, a da niko od njih nije ucinio nista cega bi se oni kao roditelji zacrvenili. Pricao sam mu o njegovim snahama, o unicima i posebno o praunuci. Svaki put bi mi dao za pravo i kazao da je ponosan na mnogo toga sto je iza njega i da ne treba da zali kada ne bude bio medju zivima.
 
Eto, danas nije medju zivima. Naravno ja sam daleko od Sarajeva, ali sam i sada ove noci, kao i mnogih dana ili noci ranije u mislima s njim, sa mojim najblizima. Cesto sam sebi zamjerao sto sam daleko, ali sam uvijek pronalazio opravdanja u zivotnim okolnostima i permanentnoj borbi za zivot i svakodnevnicu. Nisam poropustao priliku da skoro pa svaki dan telefonom pozovem Oca, da se ispricam s njim i narocito da mu kazem gdje se nalazim, a u njegovom glasu sam prepoznavao srecu i radost zbog mog nacina rada, mojih putovanja. Morao sam svaki put da mu objasnim koju ja to utakmicu sudim, koga sam od prijatelja sreo, u kakvom sam hotelu odsjeo, na kakvom sam sastanku bio i slicno. Cini mi se da je svaki moj korak prihvatao kao i da ga je on ucinio.
 
Ovog ljeta smo pominjali ratni period, pa onda period kada je Otac bio Predsjednik Opstine u Rogatici, pa period kada je radio u Vodnoj Zajednici, pa onda prestrojavanje u Vodoprivredno preduzece Bosna – Drina, pa onda period kada je bio Direktor Republicke Uprave za boracka pitanja i na kraju kako je zavrsio svoj radni vijek kao zamjenik Ministra za boracka pitanja. I ovaj put mi je ponovio kako su za njega najvaznije bile drustene obaveze i kako je rijetko kada mislio o sebi. Kazao mi je da je znao da onome ko radi ispravno i posteno ne moze nikada niti u jednom drustvu da bude lose. Govorio mi je o svojim opredjeljenjima i svojim drugovima sa kojima je radio. NIje pomenuo nikoga po zlu, lozi se nije sjecao, govorio je samo o onima koji su bili poput njega. Cini mi se da nikada nikoga nije zaboravio. Bio je iznenadjen i mojim sjecanjem svih njegovih drugova i saboraca.
 
Noc vec uveliko prolazi, a ja naravno ne mogu da spavam i dijelim svoje vrijeme sa vama. Zapravo, isplakao sam kada sam shvatio da Otac vise nije medju zivima i da ga vise nikada necu vidjeti, da me nikada nece zagrliti, da mi nikada vise nece odgovoriti na poziv, da me vise nikada nece pitati gdje si, odakle zoves… Sada sam miran i ponosan sto znam da je ispunio (zajedno sa pokojnom Majkom) sve iskonske obaveze, da je ostvario svoje zivotne zadatke i sto je otisao mirno i spokojno, onako kako je i zivio. Otisao je ponosan, makar nije govorio o ponosu, otisao je srecan, makar je srecu prikrivao, otisao je zadovoljan jer je znao da je ostvario sve svoje obaveze…
 
Ako bih vam govorio o cestitosti, postenju, radinosti, ljubaznosti, otvorenosti, gostoprimstvu, toplini, ljubavi… mojih roditelja ili ovaj put mog Oca tacno znam da ne bih nista          drugo govorio nego bih oslikao vase roditelje, oslikao bih vase Oceve. Znam ja da su moji roditelji bili poput vasih, znam ja da je moj Otac bio kao i vasi Ocevi i zato onima koji imaju svoje roditelje medju zivima ili onima koji imaju svoje oceve zelim da kazem: zagrlite ih jos jednom i jos jednom i jos jednom… i nemojte prestati da im govorite da ih volite, da ste srecni i ponosni sto su vas rodili, sto su  vas odgojili, sto su vas opredijelili da idete ispravnim putevima, sto su vam ukazali na ljepotu zivljenja i budite srecni sto su vam roditelji ili Ocevi jos uvijek zivi.
 
Kada smo sahranili pokojnu Majku, kazao sam mnogima od vas da pogledate prema nebu, da je andjelima mjesto na nebu, a nocas zelim da vam ponovim da kada god vidite dva “andjela” znajte da su to vasi roditelji, da su to moji roditelji…
 
Ponosan sam sto sam imao (sto smo moja braca i ja imali) roditelje poput mojih (nasih roditelja)!!!