Neke od ovih ploca su porucene iz Engleske i donio ih postar
Hvala za podsjećanje na pionirske dane rokenrola u Banjaluci, Sule. Nerijetko se i sam prisjetim tih vremena, naročito pri susretima sa prijateljima iz tog perioda (kako je to i bilo prilikom našeg susreta ljetos u Banjaluci kad si mi poklonio primjerak svoje knjige “Vrijeme Izlazećeg Sunca” iz koje je i izdvojen ovaj komentar). Na ovom mjestu ću dodati nekoliko detalja koji će vjerujem dopuniti tvoju priču.
Treba se prisjetiti činjenice da smo u to vrijeme imali mnogo slobodnog vremena, a takodje i toga da Banjaluka nje bila tako velik grad; to nam je omogućavalo da se prilično intenzivno družimo i a poznajemo gotovo svkog ko je bio zainteresovan za ovu vrstu muzike. Svaka nova informacija vrlo brzo bi se raširila gradom. Pored ostalih prednosti ovakvog druženja bilo je i ta da smo često (u užim krugovima prijatelja) planirali kupovinu ploča, da se ne “ponavljamo”. Tako, na primjer, dok je Pika Marić imao “A Quick One” , “Cheap Thrills”, “Surrealistic Pillow”, “Strange Days”, Bambus “Axis Bold as Love”, “Anthem of the Sun”, Štikso “Tommy”, “Electric Lady Land”, “Highway 61 Revisited”, da pomenem samo neke, nije bilo hitne potrebe za ostale da kupuju the iste albume iako su, kao sto i sam znaṧ ,svi ovi navedeni nešto bez čega ni jedna ozbiljna zbirka ne bi smjela da bude.
Treba se prisjetiti činjenice da smo u to vrijeme imali mnogo slobodnog vremena, a takodje i toga da Banjaluka nje bila tako velik grad; to nam je omogućavalo da se prilično intenzivno družimo i a poznajemo gotovo svkog ko je bio zainteresovan za ovu vrstu muzike. Svaka nova informacija vrlo brzo bi se raširila gradom. Pored ostalih prednosti ovakvog druženja bilo je i ta da smo često (u užim krugovima prijatelja) planirali kupovinu ploča, da se ne “ponavljamo”. Tako, na primjer, dok je Pika Marić imao “A Quick One” , “Cheap Thrills”, “Surrealistic Pillow”, “Strange Days”, Bambus “Axis Bold as Love”, “Anthem of the Sun”, Štikso “Tommy”, “Electric Lady Land”, “Highway 61 Revisited”, da pomenem samo neke, nije bilo hitne potrebe za ostale da kupuju the iste albume iako su, kao sto i sam znaṧ ,svi ovi navedeni nešto bez čega ni jedna ozbiljna zbirka ne bi smjela da bude.
Ponekad se dešavalo da neko naruči album od grupa koje u to vrijeme nismo dovoljno poznavali. Bilo je to ‘eksperimentisanje” koje je donijelo u naše krugove albume muzičara poput the Fugs, Free, Soft Machine, Love, itd.
Što se tiče naručivanja ploca iz Engleske firma koju pominješ zvala se Papworths of Notthingham i vodio ju je čova po imenu Bill Rose i koji je u to vrijeme imao priličan broj mušterija iz Juge. To je trajalo do 1975. godine kad je firma promijenila vlasnika i prestala da se bavi prodajom ploča na opisani način.
Što se tiče naručivanja ploca iz Engleske firma koju pominješ zvala se Papworths of Notthingham i vodio ju je čova po imenu Bill Rose i koji je u to vrijeme imao priličan broj mušterija iz Juge. To je trajalo do 1975. godine kad je firma promijenila vlasnika i prestala da se bavi prodajom ploča na opisani način.
Naravno, pored Papworths bilo je i drugih firmi koje su prodavale ploče na ovaj način (ja sam, na primjer, prestao naručivati preko Papworthsa nakon jednog nesporazuma pri čemu su mi umjesto “Freewhweelin’ Bob Dylan” poslali neku ploču od Al Green-a – što sam smatrao gotovo za uvredu – i počeo naručivati preko drugih kompanija). Treba pomenuti i to da su u paketima sa pločama stizali i katalozi sa spiskovima ploča, koji su nam bili vrlo korisni jer su sadržavali i najnovija izdanja.
Brane Ćoro (nadimak je dobio zbog naočala koje je nosio) Kuručević (koji je u neko vrijeme bio odselio u Australiju), bio je bar pet godina stariji od nas (što je bila velika prednost u to vrijeme) i imao je sjajnu zbirku ploča u vrijeme kad smo mi (generacija 1952-3) tek počinjali. Ispocetka su neki poput Pike Marića naručivali ploče preko Brane, da bi kasnije počeli i sami naručivati. (Oko toga bi se mogla ispričati po neka anegdota .) Prije nego što je otselio preko Vrbasa Brane je stanovao u Rosuljama i nerijetko bi prolaznici prolazeci tuda mogli čuti glasnu muziku koja je dopirala sa njegovog gramofona.. Kako smo se mi povezali sa Branom? Nisam siguran za detalje, ali koliko se sad mogu prisjetiti, Pika je u to vrijeme bio komšija sa mojim kumom Ademom Rizvanovćem (prvi sa dugom kosom u gradu), koji je opet bio blizak sa Branom. Prilikom posjeta Brani Pika je imao prilike da vidja i sluša Branine ploče i vremenom počeo da se intenzivnije bavi time.
Treba reći i to da je formiranje ovih grupa interesenata za rokenrol počelo u vrijeme kad smo krenuli u srednju školu (1967) - do tada je to bilo "na lokalnom nivou" sa rajom iz komšiluka. Sastajali bi se na više različitih mjesta od kojih je najpoznatije bilo ono “kod kamena” na Haništu, slušali ploče kod koga bi se ukazala prilika i “visili” po igrankama. Za tekuće hitove slušali smo Radio Luxemburg.
Zemljotres 1969. je donio mnogo promjena u životu banjalučana, medjutim započeti trend nije se više mogao zaustaviti. Ja sam tada išao u treci razred Gimnazije, koja je za tu školsku godinu bila evakuisana u Crikvenicu i Selce. Sticajem okolnosti mnogi od pomenutih ljudi pohadjali su tu školu, tako da je praćenje muzike nastavljeno istim tempom, a kako smo svi stanovali zajedno bila je to prilika za još intenzivnije druženje i razmjenu iskustava sa ljudima koje ranije nismo poznavali.
Brane Ćoro (nadimak je dobio zbog naočala koje je nosio) Kuručević (koji je u neko vrijeme bio odselio u Australiju), bio je bar pet godina stariji od nas (što je bila velika prednost u to vrijeme) i imao je sjajnu zbirku ploča u vrijeme kad smo mi (generacija 1952-3) tek počinjali. Ispocetka su neki poput Pike Marića naručivali ploče preko Brane, da bi kasnije počeli i sami naručivati. (Oko toga bi se mogla ispričati po neka anegdota .) Prije nego što je otselio preko Vrbasa Brane je stanovao u Rosuljama i nerijetko bi prolaznici prolazeci tuda mogli čuti glasnu muziku koja je dopirala sa njegovog gramofona.. Kako smo se mi povezali sa Branom? Nisam siguran za detalje, ali koliko se sad mogu prisjetiti, Pika je u to vrijeme bio komšija sa mojim kumom Ademom Rizvanovćem (prvi sa dugom kosom u gradu), koji je opet bio blizak sa Branom. Prilikom posjeta Brani Pika je imao prilike da vidja i sluša Branine ploče i vremenom počeo da se intenzivnije bavi time.
Treba reći i to da je formiranje ovih grupa interesenata za rokenrol počelo u vrijeme kad smo krenuli u srednju školu (1967) - do tada je to bilo "na lokalnom nivou" sa rajom iz komšiluka. Sastajali bi se na više različitih mjesta od kojih je najpoznatije bilo ono “kod kamena” na Haništu, slušali ploče kod koga bi se ukazala prilika i “visili” po igrankama. Za tekuće hitove slušali smo Radio Luxemburg.
Zemljotres 1969. je donio mnogo promjena u životu banjalučana, medjutim započeti trend nije se više mogao zaustaviti. Ja sam tada išao u treci razred Gimnazije, koja je za tu školsku godinu bila evakuisana u Crikvenicu i Selce. Sticajem okolnosti mnogi od pomenutih ljudi pohadjali su tu školu, tako da je praćenje muzike nastavljeno istim tempom, a kako smo svi stanovali zajedno bila je to prilika za još intenzivnije druženje i razmjenu iskustava sa ljudima koje ranije nismo poznavali.
Naravno, priči nema kraja i moglo bi se ići dalje godinama, ali ja nemam ambicija da je ispricam. Tvoja priča je dobra i interesantna, a komentari onih koji se sjećaju tih vremena iz prve ruke samo će je još učiniti kompletnijom.
Na kraju, kao zaključak još da dodam čuvene stihove: “Hey, hey, my, my …” (upućeni će znati nastavak}.
Na kraju, kao zaključak još da dodam čuvene stihove: “Hey, hey, my, my …” (upućeni će znati nastavak}.
Lari
I meni je Suletova prica u momentu dok sam je citao vratila sjecanje na Branu Coru, posebnu figuru tadasnje Banjaluke. Druzenje s njim u ferijalnim kampu u Makarskoj neke 1978 ili 79., najspektakularniju tucu ulicama Banjaluke u kojoj su siledzije- bokseri braca Macak ( sa Lausa) pokusali prebiti mirnog momka Branu na banjaluckom korzu samo zato sto im se nije svidjao i zato sto je nosio dugu kosu. Brane nije pobjegao pred brojnijim siledzijama, kako bi vecina ucinila. On se povlacio i tukao sam protiv dvojice. I udarao koliko je mogao. Tuca se pomjerala od parka do poste i nazad, jer Brane se neprestano povlacio i udarao. I trajala, dugo , dugo...Cijelo banjalucko korzo je pratilo i navijalo za naizgled slabijeg Branu. Bokseri su pokusali sve siledzijske trikove - nije islo. Kad su svi izgubili snagu i bokseri-siledzije, okrvavljeni da se nisu mogli prepoznati,prestali napadati, Brane se okrenuo i onako bosonog kao i uvijek, otrcao u park. Cista lica i obraza. Samo je uzdignuti cuperak na glavi pokazivao da je bio u nekoj frci. Sutradan je nosio gipas na ruci, kao posljedicu tvrdoce glava u koje je udarao...
ReplyDeleteU pravu si Lari, mogli bi mi sloziti stotine prica.
Mozda bi bilo dobro da to radimo kako to i Sule radi, jer sjecanja blijede.