S ove (one) strane Atlantika: Banjaluka avgusta 2013

Razliciti smo mi ljudi. Veoma razliciti...
I nije problem u razlikama. Problem je sto u njima ne vidimo  mogucnost da ucimo i dopunjujemo se, vec ih suprotstavljamo i kada treba i ne treba.

Kao i zbog mnogo cega drugoga, sukobljavamo se i dalje zbog svog odnosa prema danasnjoj Banjaluci, gradu za koji smo, htjeli mi to ili ne, trudili se ili ne - veoma vezani.

Vecina se slaze da je Banjaluka nekada bila grad koji su voljeli i u njoj dozivjeli svoje najljepse trenutke.

Ima i onih koji se ni s tim ne slazu, jer su negativna iskustva u njihovim sjecanjima potisla ona pozitivna.

Ne mislim da bi ta razlika trebala izazivati probleme, ali iskustvo govori da je i to dovoljan razlog za nesporazume, zustre diskusije i polemike.

O danasnjoj Banjaluci vecina nas ima razlicito misljenje. Razlozi za to su mnogobrojni, od toga da li neko jos uvijek zivi u Banjaluci, da li je protjeran iz nje, da li se vraca u nju, kako cesto se vraca, koliko rodjaka i prijatelja mu je ostalo u Banjaluci.... 

Hiljade opravdanih razloga za razlicito misljenje. 

Milioni razloga za nesporazume, zustre diskusije, polemike, vrijedjanja, ljutnju, prijetnje, mrznju...

Treba li to tako? Moze li drugacije?
Moze i trebalo bi, jer nije nam mnogo godina, mjeseci, dana ostalo.
Zasto ih trositi na polemike ciji rezultat mogu biti samo produbljene razlike i dalja dijeljenja?!

Ja Banjaluku danas dozivljavam kao svoju  kao sto  i Toronto smatram svojim, samo na malo drugaciji nacin.
Danas, ja u Banjaluci trazim i nalazim svoje uspomene, drage ljude, aleje, Vrbas, Seher, Sehitluke, grobove najblizih i prijatelja, brda koja je okruzuju i koja me faciniraju kao nikada ranije, koja mi nedostaju, brda toliko blizu da mi se cini da ih mogu rukom dohvatiti.
Nastojim da vidim ono sto zelim da vidim, a da ne dozvolim onome  sto mi smeta da mi pokvari dan...
Ponekada uspijem u tome - ponekada ne. Stoga su i moji utisci nakon posjeta Banjaluci razliciti.
Ovog puta mislim da mi je uspjelo da ne dozvolim tuzi i negativnom da prevladaju lijepe uspomene koje nosim sa sobom.
Pogledajte slike i procijenite da li je tako.

 Ako ste se ikada pitali ko jos "uredjuje"  ovaj blog, odgovor je sa moje desne strane: Mario M.
(covjek iz sjenke, animator)

I ove godine su nam iz Kraljeva dosli Boza i Svjetlana. Culi smo da je hrana u Slapu pored slapa na Vrbasu odlicna. Kuvar nas to vece nije uvjerio u to, ali to nam nije pokvarilo raspolozenje. 

Vlasnik Slapa je kolekcionar svega i svacega, bas tako - od vozila, masina, TV, foto aparata do svega! I sve je to u Slapu izlozeno. Prilicno nesredjeno. Slap i pored ljepote Vrbasa,  na zalost, ove godine nije polozio.
Mozda dogodine... 

Zato jeste "Buk". I pored prilicne guzve, kava i druzenje sa Amelom,  na samom Vrbasu su bili prijatni i opustajuci. 

A onda susret sa starim prijateljima: Tofko A. (poije dnevnu dozu od 9 lijekova a izgleda k'o decko) Ranko T. (kako tom covjeku uspijeva da uvijek zadrzi vedar duh i bude pozitivan?!). A onda dvije drugarice jos iz Ekonomske skole Jelena A. ( bivsa mi direktorica) i Brana T. ( (neprevazidjena jugoslovenka), pa moj drug Buco i njegova Biba. Sad moram napraviti malu digresiju. Moj drug Buco je poznati saljivdzija. Covjek koji moze zabavljati drustvo ma koliko veliko bilo. Vicevi koje on isprica obaraju slusaoce. Cesto sam se pitao kako mu uspijeva da ih zapamti. Mislim da sam konacno nadosao. On odabere tri - cetiri bas dobra vica i ponavlja ih cijelu nedjelju bilo kome koga sretne. A srece mnogo ljudi... Pa ti ne zapamti... Evo jednog iz nedjelje kad smo se duzili: "Pitaju Fatu, kako vise voli: unutra ili vani. A ona odgovara, najvise volim kad se dvoumim."

Sa mojom  dragom dugogodisnjom prijateljicom Jasnom M. koja redovno cita Parkic, i ne samo to, skupi i kolegice iz drugih kancelarija i njima cita. Ali samo na pauzi! ( Diciplina prije svega!)

Iz Prijedora je dosao i moj bratic Milenko B. Bio je to sat , sat i po lijepog druzenja s njim. Mi imamo nasu internu lozinku: "Pas bio - ko slag'o", koja se odnosi na moje dolaske, javljanje i nasa vidjenja... Nadam se da cemo ubuduce naci i vise vremena za druzenje. Pas bio - ko slag'o!

U Saracici kod Blazenke i Zdravka Sunkica. Janja, Biljana i Blazenka radile u tri razlicite laboratorije Banjalucke bolnice: ginekoloskoj, transfuziji i na internom. I ostale dobre...

Jedan od poslednjih dana, Amela i Biljana u "22. aprilu" pored Vrbasa. Nekada su avijaticarske naocale nosili avijaticari i muskarci. A sada...

A Vrbas.!!!!!..

Pogled iz "22. aprila" . Dajak, djevojka na adi. U pozadini Studenac

Jos dva pogleda na predivni Vrbas i Kastel iz  cevapcinice "Kod Muje" koju "drzi" Minin sin.

Bilo je jos susreta koje kamera nije zabiljezila, kod Kobaslija sa Kobom i Suzanom, sa Ljiljom M. kod njih na veceri i dobrom vinu, sa Suletom u Moneu uz sam Vrbas i jato izazovnih riba, sa Dobrilom i Stiletom, sa Sekom, sa Njakom i Verom na pici u Han Kolima, sa Jotom i Tanom nakon Irenine sahrane, sa Nesom Jocicem, mojim drugom iz djetinjstva, sa Azrom i Duletom na najboljoj jagnjetini u Topoli,  ....

Sigurno sam neke i zaboravio - Izvin'te slijedeci put valjda necu!

Ponovo je ostao poduzi spisak onih sa kojima se nismo uspjeli sastati.
Do slijedece godine...