*****************************
Bila je
posljednja srijeda te zime, dva dana pred proljeće, i bio je vatromet za kraj: Frane
Matošić je uvalio het-trik, a brat mu Jozo dodao jedan za ukupnih 9:0
protiv gradskog rivala Splita. Hajduk
je tako uvjerljivo, s četrnaest pobjeda i jednim jedinim porazom, osvojio
titulu prvaka Banovine Hrvatske.
Bijeli su opet
bili moćni, spremni da s braćom Matošić, Sobotkom, Kacijanom, Radovnikovićem
i Kokezom nakon punih dvanaest godina vrate titulu prvaka Jugoslavije u
Split: kao prvi u Hrvatskoj, zajedno s drugoplasiranim i trećeplasiranim,
zagrebačkim klubovima Građanskim i Concordijom, plasirao se u završnicu
prvenstva Kraljevine i nestrpljivo iščekivao prvi susret doigravanja protiv
slovenskog prvaka NK Ljubljane.
Do te utakmice,
međutim, nikad nije došlo.
Već sljedećeg
utorka u Beogradu je potpisan ugovor o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu,
uslijedio je državni udar, pa njemačka invazija. Onda je 10. travnja Slavko
Kvaternik u Zagrebu proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku, a pet tjedana
kasnije Ante Pavelić je u Rimu potpisao darovnicu kojom Benitu
Mussoliniju prepušta Dalmaciju i gotovo sve dalmatinske otoke. Malo tko je
više mislio na nogomet.
Gradski derbi
te srijede, 19. ožujka 1941., ispao je tako posljednja službena utakmica oba
splitska kluba. Uprava RNK Split u znak protesta zbog okupacije uskoro je
raspustila klub, a Hajduk je odigrao još par prijateljskih utakmica s
Kaštelanima - pripremajući se za četvrtfinale hrvatskog kupa protiv Concordije
- prije nego su talijanske vlasti donijele uredbu da svi klubovi imaju
nastaviti rad pod okriljem Fašističke partije. Uprava i igrači to su, naravno,
odbili. Tako je toga ljeta rasformiran i Hajduk.
Societa Calcio
Spalato
U kolovozu će
gotovo cijela momčad Splita pristupiti Prvom splitskom partizanskom odredu i
skončati pred ustaškim streljačkim strojem u Ruduši kraj Sinja. U partizane će
uskoro otići i dobar dio igrača i članova uprave Hajduka, koji je glatko odbio
posljednju ponudu Talijana, onu koja se ne odbija: da nastupe u prvoj
talijanskoj ligi. Umjesto Hajduka Talijani su tako osnovali fantomski Societa
Calcio Spalato, a stadion kraj Plinare po Duceovom je sinu nazvan Campo
Sportivo Bruno Mussolini.
Dvije godine
kasnije, nakon kapitulacije Italije, i ustaške su se vlasti upele obnoviti
Hajduk i priključiti ga prvenstvu NDH, ali i njihov je pokušaj neslavno propao:
za obnovu kluba nisu uspjeli naći i privoljeti nijednog jedinog člana Hajduka.
Održana su u to vrijeme čak i dva turnira, uz sudjelovanje Građanskog,
Concordije i HAŠK-a, s kojih je sav prihod bio namijenjen obnovi Hajduka.
Nogometni savez NDH dodao je dvadeset tisuća kuna, Građanski komplet dresova,
ali nisu ih imali kome dati.
Klub je na
kraju ipak obnovljen, na svetoga Duju, 7. svibnja 1944., ali na otoku Visu.
Obnovljen je kao Hrvatski sportski klub Hajduk, da bi vrlo brzo kao momčad
Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije - Hajduk NOVJ - s Visa krenuo u svoje
prvenstvo, u posve jedinstvenu i najneobičniju sportsku avanturu Drugog svjetskog
rata. U sljedećih godinu i pol dana Hajduk će proputovati trideset hiljada
kilometara, kroz sedam država na tri kontinenta, odigravši devedeset utakmica.
Pobijedivši, uzgred, u sedamdeset četiri.
Epska utakmica
1944.
Vrhunac je bila
epska utakmica 23. rujna 1944. protiv vojne reprezentacije Velike Britanije,
odigrana u Bariju pred više od četrdeset hiljada gledatelja: bio je to uopće
najveći sportski događaj u ratnoj Europi.
Vojna selekcija
Britanije imala je jaku momčad, nije to uopće bila zajebancija: igrao je Bryan
Jones iz Arsenala, koji je harao predratnom engleskom ligom, bili su tu i
James Merphy iz West Bromwich Albiona, viceprvaka Engleske, Andy Beatty
i Tom Finney iz tada moćnog Prestona, Jimmy Rudd iz Manchester
Cityja i čuveni Stan Cullis, legenda Wolverhamptona, po kojemu se i
danas zove tribina Wolvesova Molineux Stadiuma. Cullis se proslavio u svibnju
1938., na posljednjoj predratnoj utakmici Engleske, u onoj čuvenoj pobjedi nad
Njemačkom 6:3 usred Berlina, pred stotinu i pet hiljada gledatelja i kancelarom
Adolfom Hitlerom u počasnoj loži. Cullis je zapamćen kao heroj te
pobjede, iako uopće nije igrao: udaljen je iz momčadi još u svlačionici, jer je
jedini od igrača odbio naređenje britanske vlade da, njegujući
englesko-njemačke diplomatske odnose, pozdravi ložu i Führera uzdignutom
desnicom.
Nacističke kite
Bijeli su se
tako u Bariju upisali na nogometnu kartu Europe, tamo gdje su već bili upisani
Real, Barcelona, Milan, Inter, Juventus, Bayern, Olympique Marseille, Ajax i
drugi velikani. Nijedan od tih klubova, međutim, nije napravio ono što je
napravio Hajduk: nijedan nije odbio igrati po pravilima nove, nacističke
Europe.
Niti je
Barcelona odbila igrati španjolsku ligu kad joj je generalissimus Francesco
Franco zabranio katalonski jezik i katalonske boje na grbu, prijeteći igračima
smrću ako ne puste finale kupa Realu s deset razlike, niti je bogami
proleterski milanski Inter odbio igrati talijansku ligu kad mu je Duce
promijenio slavno ime i krstio ga Societa Sportiva Ambrosiana. Nije veliki
Bayern odbio igrati čudovišnu Hitlerovu Gauligu kad mu je legendarni trener
Kurt Landauer, koji im je donio prvu titulu u povijesti, kao Židov deportiran u
Dachau, niti je Schalke 04 imao problem s povlasticama kad - kao “simbol Nove
Njemačke”, pred kojim su umirali od straha svi klubovi Trećeg Reicha - nije
izgubio nijednu jedinu utakmicu od 1935. do 1943. Nije veliki Ajax odbio igrati
u okupiranoj Nizozemskoj, niti se veliki Olympique u poniženoj Vichyjevoj
Francuskoj pridružio pokretu otpora: u svibnju 1945., na posljednjoj utakmici
velike ratne turneje, titulom počasnog kluba Slobodne Francuske general Humblot
je tako u ime Charlesa de Gaullea odlikovao mali, ali zajebani Hajduk iz
Splita.
Olympique,
Ajax, Inter, Bayern ili Barcelona dupe bi dali za takvu biografiju: da im
danas, sedamdeset godina kasnije, u historiji kluba piše kako su početkom
Drugog svjetskog rata odbili igrati Generalissimusove, Duceove, Führerove ili
nekakve smiješne kvislinške lige, da su se umjesto toga pridružili pokretu
otpora i orali ledine sjeverne Afrike i oslobođene Europe, igrajući sami svoj
Kup europskih prvaka dok ostali velikani dudlaju kite svojih nacističkih
sponzora.
Belmondo kao
Matošić
Stajali bi
danas pred njihovim stadionima spomenici toj neobičnoj, ponosnoj momčadi,
iscijeđenoj ratom, malarijom i morskim olujama, snimili bi o njima odavno već
cijelu kinematografiju patetičnih filmova, mladi Jean Paul Belmondo
glumio bi Francoisa Matošića, a navijači bi o godišnjicama tih povijesnih
datuma organizirali veličanstvene koreografije zajebavajući se s Hitlerom i
njegovim poglavnicima.
Hajduk i
njegovi navijači, međutim, nisu ti.
Uklanjanje
zvijezde
Kad je prije
pet godina gospodin Pierre Boursot, predsjednik Uprave velike francuske
banke Societe Generale, vlasnika Splitske banke, u svečanom salonu poljudskog
stadiona potpisao sponzorski ugovor s Hajdukom vrijedan dva milijuna eura,
domaćini su ga odveli u uobičajeni obilazak trofejne sale, hvaleći se vitrinama
punim velikih pehara, plaketa i medalja. Pristojni monsieur Boursot kurtoazno
se divio Hajdukovim titulama, sve dok u kutu dvorane nije zaprepašten opazio
neobičnu neku staru plaketu s potpisom Charlesa de Gaullea. Znatiželjnom gostu
domaćini su ispričali povijest tog suvenira iz Drugog svjetskog rata, a on je
ostao potpuno zaprepašten. “Da ste mi ovo pokazali prije potpisivanja ugovora”,
rekao je, prema urbanoj legendi, gospodin Boursot, “dobili biste mnogo više od
dva milijuna!”
Iz nekog
znatiželjnim gostima neobjašnjivog razloga, naime, Hajduk se - baš kao,
uostalom, i ostatak Hrvatske - te epizode iz svoje stogodišnje biografije
stidi. Iz nekog nepoznatog razloga, Hajduk se - baš kao i ostatak Hrvatske -
odriče svoje jedine europske titule.
Sedamdesetak
godina kasnije, Hajduk će tako iz svoje trofejne sale ukloniti veliku
fotografiju mitske utakmice u Bariju i štampati kalendare s retuširanim
fotografijama igrača bez zvijezde na dresu, a navijači će na vrhuncu
historijske šizofrenije mahati zastavama s kukastim križem, u crnim majicama s
nacističkim orlom i natpisom “Hajduk Jugend”. Konačno, prije nekoliko dana -
sedamdeset godina nakon što je mali, ponosni Hajduk odbio biti ukras Duceove i
Poglavnikove lige - školjka poljudskog stadiona odjekuje od pokliča “Ajmo,
ustaše!”: cijela sjeverna tribina visoko diže desnice u zrak i grmi “Za dom!”,
pola istočne tribine visoko diže desnice i odgovara - “Spremni!”.
Što bi Benito
dao da je 1941. imao takav klub i takve navijače! Nitko mu više nikada ne bi
mogao reći da Dalmacija nije talijanska: ni guverner Gisueppe Bastianini
ne bi krio suzu radosnicu kad bi Torcida na Campo Sportivo Bruno Mussolini
salutirala s desnicama u zraku i skandirala svome Duceu. Istina, dolje na
travnjaku, Societa Calcio Spalato, sastavljen od pripadnika Gioventu Italiana
del Littorio, glatko bi od Societa Sportive Ambrosiane Giuseppea Meazze izgubio
0:14 i ispao iz prve talijanske lige, ali - kako danas znamo - ne pamti se
rezultat, već veličanstvena atmosfera.
HNK Ustaša
Poglavnik bi,
recimo, sve dao da je imao takav klub i takve navijače! Nitko mu ne bi mogao
reći da Građanski hara Nezavisnom Državom Hrvatskom samo zato jer u ligi nema
splitskog Hajduka. Doduše, dolje na travnjaku, obnovljeni splitski klub -
sastavljen od pripadnika splitske Ustaške mladeži - izgubio bi od Građanskog
0:19, ali tko bi danas pamtio rezultat? Pamtilo bi se kako je vjerna publika
ispratila Hajduk u drugu ligu NDH do dugo u noć skandirajući “Ajmo, ustaše!”.
Posve je stoga
nejasno zašto se Hajduk uopće još uvijek tako zove, i zašto Torcida danas
navija za klub s takvom hipotekom. Mora, jebiga, biti strašna muka za upravu
Hajduka kad sponzorima pokazuju plaketu počasnog kluba Slobodne Francuske,
upravo titanska mora biti bitka u mladićima sa sjevera kad moraju navijati za
klub koji je 1941. izdao i Ducea i Poglavnika, klub koji je zbog toga trajno
označen kao partizanski i antifašistički.
Bilo je stoga
mnogo jednostavnije 1991. rasformirati takav Hajduk i obnoviti ga pod nekim
drugim imenom. Dobro, ne baš kao Societa Calcio Spalato, možda kao NK Južna
Hrvatska, ili Croatia, ili - zašto ne - kao HNK Ustaša. Najzad, kad se to već
nije dogodilo, imala je Torcida u suvremenoj Hrvatskoj klub s mnogo priličnijom
i veličanstvenijom poviješću - klub koji je prigrlio i slavnu ratnu povijest
HAŠK-a i Građanskog, trajno označen kao hrvatski, domoljubni i državotvorni.
Mogao bi poljudski sjever za taj klub navijati bez unutarnjeg grča, čista srca
i podignute desnice, zajebavajući nas navijače parizanskog Hajduka
fotografijama igrača Građanskog s uzdignutim desnicama za Poglavnika. Ne bi,
najzad, Tuđman i Canjuga ratovali s tribinama da su imali takve
navijače.
Obratite se
Benitu
Istina, dolje
na travnjaku, hrvatski bi Dinamo od antifašističkog Hajduka s Pašalićeva dva
komada glatko izgubio 0:2, ali - shvatili ste već - ne pamti se rezultat, već
veličanstvena atmosfera. A pun poljudski sjever i vjerna Dinamova Torcida do
dugo u noć skandirala bi modrima “Ajmo, ustaše!”.
Umjesto toga,
uprava Hajduka mora se pred gostima crvenjeti zbog njegove antifašističke
povijesti, a Torcida pravdati što svojom hudom sudbom mora navijati za klub
koji je Duceu, Hitleru i Poglavniku lansirao odjeb, i otišao u partizane.
Nemojte se
stoga više mučiti, skinite taj golemi teret sa srca. Ostavite Hajduk nama koji
s tim nemamo problem, ostavite nam njegovu neželjenu povijest i neželjene
trofeje, ostavite nam i braću Kaliterna, i braću Matošić, i Bearu, i Vukasa,
i Tomislava Ivića i titulu prvaka Europe 1944/45.
Eno vam Duce i
Gioventu Italiana del Littorio, jebite se s njima, eno vam Societa Calcio
Spalato i Campo Sportivo Benito Mussolini kraj stare Plinare, pa tamo dižite
ruke. Eno vam slavna 1943. godina, tu ste doma, nema više ni Talijana ni
Hajduka, eno vam komplet dresova od Građanskog i dvadeset tisuća kuna od saveza
NDH, pa pravite svoj klub zajedno s dvadeset pripadnika Ustaške mladeži -
ukupno točno toliko, zanimat će vas taj podatak, brojala je tada Ustaška mladež
u Splitu, gradu od četrdeset tri tisuće stanovnika.
Eno vam HAŠK i
Građanski, pa s njima igrajte Pavelićevu ligu, dižite desnice za dom spremni i vičite “Ajmo, ustaše!”
. Eno vam nacistička braća iz SS divizije Prinz Eugen što su s jednako
podignutom desnicom tog proljeća - dok se Hajduk okupljao pred put na Vis -
poubijali vaše djedove i babe oko Sinja, i s njima možete jednu prijateljsku,
sve uz “sieg heil!”, eno vam pop Momčilo Đujić i njegovi četnici što se
istih tih dana šepure po splitskoj Rivi, jebite se s njima.
Ne mučite se
više, skinite teret sa srca. Ostavite Hajduk na miru, netko vas je gadno
zajebao: to nije vaš klub.
(Jutarnji list)
No comments:
Post a Comment