Moje sjecanje dobacuje do klizaljki koje smo sami pravili, prvo potpuno drvene, pa posto to nije bas dobro radilo, uz pomoc nekoga ko je radio u Celulozi ili Cajvecu dodavali su se zeljezne sine, pa ako ni to nije radilo pokusavale su se praviti samo od zeljeza, ali ovo su mogli samo oni kojima su roditelji ili ujaci ili stricevi to znali napraviti, pa ako ni to nije radilo... a nista od toga nije dobro radilo, onda se odustajalo do slijedece zime, kada bi se sve to ponavljalo sa novim entuzijazmom i nadom da ce sve to raditi i da cemo se cijele zime klizati do mile volje.
Da li se iko sjeca da smo razmisljali o nekim zastitnim sredstvima kao sto su kaciga ili zastite za koljena ili laktove? Ja se ne sjecam. MIslim da bi u to doba bilo ko ko bi se ohrabrio nositi tako nesto bio ismijan da mu to slijedeci put ne bi ni palo na pamet.
Elem, sve te nase klizaljke koje smo mi tada od milja zvali slicure (dodajte u mislima kvacicu na s) su sluzile vise za padanje negoli za klizanje, ali to nam nije smetalo da se ispadamo do mile volje i pri tom uzivamo i jedva cekamo novi dan za nove pokusaje i nova padanja.
Na sve ovo me podsjetila moja unucica Mia ( Amelia) koja je dobila svoje prve klizaljke.
Ali ne samo klizaljke, jer uz njih ide i kaciga, jos sa zastinom mrezom, pa neka skalamerija od plasticnih cijevi za koje ce se ona drzati dok uci klizati. Po slikama vidim i da mi je unuka u zadnja dva dana i udebljala jer su joj pod majice izgleda natrpali i neke zastitnike...
Kako vidim, danasnja djeca su toliko zasticana tako da nema sanse da im od pada na led ostane neka modrica koje smo mi nekada brojali i hvalili s njima kao posebnim trofejima.
Slike su napravljene prije prvog klizanja.
Kako je klizanje proteklo saznacemo kasnije. Ali siguran sam da moja Mia nece imati ni jednu modricu.
No comments:
Post a Comment