Pages

Wednesday, February 19, 2014

KNJIGA


Kupila Hertu Miler. Za maminu penziju. Trošim posljednju trećinu. Odmjeravala 'Čovjek je veliki fazan na ovome svijetu' i 'Zemlja zelenih šljiva'. Kupila onu prvu. Jeftinija. 'Šta' i onako nije bitno. Šta je uvijek isto. Važno je 'kako'. Svi smo mi šta, a razlikujemo se u kako. Kako živimo. Kako volimo. Kako pišemo. Kao otisak palca: ne postoje dva ista. Evo npr. mama. Mami više ne treba penzija. Ništa ne kupuje. Ne zna u parama. Ne pozna ni vlastitu djecu, ne zna ni kako se zove. Sve ne do ne. U ne se pretvara. U ne se pretvaramo. Devedeseti rođendan i torta s jagodama. Jagode su sjajno crvene. Kao sa slike. A srce im izjedaju puževi. Jedu slast iznutra. Ostave ono okolo. Ostave varku. Mudrost puževa golaća. Nije čudo što im ni ne treba kuća. Ti znaju da žive! U zelenom raju, među jagodama. A ti se razočaraš. Posegneš za varkom. Kao kad otvoriš frižider. Pomisliš slast, a ono omot – ukućani pojeli sadržinu. Nikad ne bacaju omote. Za sobom ostavljaju varke. Čak i oni najmiliji. Svaki dan je očekivanje i svaki dan muka. Očekivanje i muka osvanu svaki dan. Kao Zidojče cajtung. Očekivanje ravne crte. Ali ravne crte nema. Sve je krug. Krug Luisa Kerola. I rupa kroz koju Alisa pada je krug, mačka koja se vrti u krug i hvata vlastiti rep (u potrazi za vlasitim repom). Ruka je dobar vodič. Vidjeti te u šumi pisaca i posegnuti za tobom, kakva sreća! Draga, draga Herta. Mi sami stvaramo sreću. Sreću iz muke. Da li se Herta mučila stvarajući sreću, ili je bila sretna? Sretna dok je pisala? Sreću za mene koja sam je čitala? Da li sam ja sretna dok je čitam? Kao skupa crna čokolada s puno kakaa. Ona prava. Kakav užitak za moje nepce, za moju dušu, za moje nebo! Hvala ti Herta! Vrijediš svaku marku od mamine potrošene penzije!
Adnana Karahasanović Zeljković

('Književnik')

2 comments:

  1. Još u Gimnaziji je Adnana bila potencijalna književnica, znam dobro, ista smo generacija. Poslije studija, po njenom povratku iz Zagreba a i godinama kasnije, s punim respektom sam očekivala njenu knjigu. Ali Adnana je pisala (poeziju i prozu) i prevodila (engleski i japanski) a objavljivala samo u časopisima (Putevi, Književnik, Art of living, Gazeta Wyboreza). Sada se sretnemo samo ponekad. Svaki naš susret je nekako radostan, obostrano. Kad je dolazila u školu, kćerki na informacije, bilo je češće.
    Mislim da je razlog što nema ‘’svoju knjigu’’ samo njena prevelika samokritičnost, skromnost ili potpuna posvećenost porodici. Ali sigurno znam da je Adnana književnica i osjećam da će i moja ruka biti u prilici da u šumi pisaca posegne za njenom knjigom.
    Ljilja M.

    ReplyDelete
  2. Ljiljo,
    potpuno si u pravu. I ja sam u Gimnaziji imao druga, Draska Grbica, koji je jos tada pokazivao izuzetan talenat, ne samo za pisanje nego i za filosofiju, sto je kasnije i zavrsio. U zivotu izdao stotine knjiga drugih autora. Pisao izvanredno. S njim sam se dopisivao jedno vrijeme po dolasku u Toronto. Svako pismo prica za sebe! Ponekad citak nekoliko puta. Svaka recenica misao za sebe. Pitam ga: Zasto ti Drasko ne izdas neku knjigu. On kaze, previse dobrih autora citam i izdajem. Ne mogu se mjeriti s njima.
    Sve je stvar kriterija, skromnosti, hrabrosti... Ko sve ne izdaje knjige danas?! A ovakvi , kao Adnana i Drasko - ne izdaju. Moj drug iz Ginazije Drasko Grbic umro je prije cetiri godine. Spominjao sam ga u nekoliko navrata i u Parkicu. Nema pravila ni pravde u zivotu...

    ReplyDelete