Mario M.: KOMŠIJA JARKO

 S noge na nogu po mokrom uvelom lišću, odrađivao sam šetnju kao po nekom zadatku. Nije me doticao ni neugodni ritam jesenje kiše. Osjećao sam se nekako tupo nakon definitivnog odlaska prijatelja Dragana (3). U glavi vrtim proživljene anegdote, očekujući da  me iz sjete izvuku intimne rekonstrukcije dragih događanja... U stvarnost me iznenada vrati  mladi poznanik M. Susret koji raduje jer razgovor s tim mladim ljudima može učiniti da vam svijet u trenutku izgleda i podnošljiv i dobar. Potiskujem neraspoloženje, pominjem mu Dragana i naša druženja u ona 'ljudskija' vremena, ali svakako želim pomjeriti temu razgovora. Međutim, M. se zadržava na vremenu naše mladosti, idealizira ga, želi potvrdu kako je onda sve bilo iskrenije, nevinije, čišće... za razliku od aktuelne društvene hipokrizije. ''Vrijeme je okrutno danas,  mladima pruža jako malo šansi!'' – rezigniran je M. i kao uzgred saopšti da je neki dan ostao bez posla. Još nisam uspio pronaći ni riječ saosjećanja, a M. dodaje da se desetak dana ranije oženio pa sada ne zna gdje 'udara'. Na sve to najbolje je zaćutati, ali shvatam da mu se život tumbe okrenuo... Budi ti sad pametan, šta reći? I drag mi je nekako, može li mu neko moje iskustvo pomoći da postavi stvari na svoje mjesto? Zastajemo, pokušavam ga ohrabriti mogućnošću da otkrije, da aktivira neke svoje još neiskorištene sposobnosti... Iz podužeg razgovora prekida nas neznanac:

'Ulica Jaroslava Plecitija?'

'Mala ulica u mom komšiluku, idemo u tom pravcu.' Neznanac nam se pridružuje.

'Ko je taj Jaroslav Pleciti (1)?'

Sa olakšanjem prihvatam novu temu mada znam da zaboravljeni banjalučki Čeh zaslužuje mnogo više nego što imam sređeno u memoriji. U stilu sa čika Vladinim (Milošević) 'prijatelj Jarko', pojednostavim:

''Moj komšija Jarko bio je Čeh, ali bio je Banjalučanin, ustvari on je Čeh koji je postao Banjalučanin. Odmah po završetku praškog konzervatorija došao je u tadašnju Kraljevinu Jugoslaviju, valjda je tražio posao... pokušavao u Sloveniji, Hrvatskoj, u Srbiji, a poslije nekoliko godina put ga je doveo u Banjaluku. Ovdje je zapamćen kao pedagog, dirigent, kompozitor, animator...''

''Kako to može: Čeh, a Banjalučanin?'' – pitaju.  

''Može, može, Pleciti je rođen u Češkoj a stvarao kod nas, čika Vlado mi je pričao da su svirali zajedno i da je Jaroslav baš zavolio naš grad.'' Nije ni čudno, objasnim da su Česi naši prvi etnomuzikolozi, da se još u školi pominjao Ludvik Kuba. ''S njima je u BiH došla umjetnička muzika. Koncertirali su, učili nas... tako nam je sa Austrougarskom  došla i klasika. U Bosnu su tada masovnije useljavalo, pokrenula se industrija a nedostajale su mnoge struke... Doseljavali su, ne samo u BiH, sa raznih strana Monarhije, a pouzdano mnogo Čeha (2). Čeznuli oni za južnijim krajevima i lako se uklapali u novu sredinu. Nešto znam o tome, mati mi je od Sedlačekovih... Uostalom, tada su Češka i Bosna bile pokrajine jedne iste države. A Pleciti je došao kasnije tragom pozitivnog iskustva svojih zemljaka.''

''Dobro, logično je da dođu rudari, metalurzi, šumari, željezničari, vojnici, pa administracija... ali muzičari na toj listi mijenjaju moju predstavu o ambijentu i odnosima u Monarhiji. Očigledno da Bosna postaje tada vrlo atraktivna destinacija i za investicije i za gastarbajtere! Sada mi je jasnije zašto se tom muzičaru daje ulica, ali mi je nejasno zašto ja to ranije nisam saznao.'' – zaključio je M.

Bio sam siguran da je zaključio još ponešto i da mu se samopozdanje počelo vraćati.

***

(1) Jaroslav-Jarko Plecity rođen je u Češkoj 1901. Nakon diplomiranja na Konzervatoriju u Pragu dolazi u Jugoslaviju (1922.). Prije dolaska u Banjaluku (1931.) radio u Mariboru, Splitu i Beogradu. On je samo jedan u nizu svojih sunarodnjaka koji su dolazili u Bosnu i kultivisali nam muzički život. U Banjaluci ga oduševljava sevdalinka u izvedbi lokalnih pjevača, zapisuje pjesme i obrađuje za hor ('Otkako je Banjaluka postala', 'Iz stare Bosne' – u formi rukoveti). Kasnije je obrađivao i narodne napjeve sa Manjače. Do 1937. radi kao kompozitor i dirigent orkestra Banjalučke operete i horova 'Nada' i 'Pelagić'. Bio je lijevo orjentisan i zbog forsiranja repertoara sa revolucinarnim i radničkim pjesmama('Internacionala', 'Radnički pozdrav', 'Mi zidari'), vlasti ga protjeruju iz Banjaluke. Nastavlja s radom u Nišu i Podgorici gdje ga hapse italijanski fašisti i interniraju u logor. Po oslobođenju vraća se u Banjaluku. Radio je kao dirigent u Pozorištu i kao profesor u Muzičkoj školi. Sa velikim mješovitim horom 'Pelagić' (više od 100 članova) nastupao je po cijeloj Jugoslaviji osvajajući više nagrada i priznanja. Radio je vidno narušenog zdravlja što je bila posljedica života u logorima. Umro je i sahranjen u Banjaluci (1961.), u gradu koga je najviše volio.

***

(2) Prema prvom zvaničnom popisu stanovništva, 22. IV 1895. u Banjaluci je živjelo 13.566 stanovnika od čega njih 2.292 bili su Česi (blizu 17%).

***

(3) Krajem oktobra prošle godine u svojoj rodnoj Slavoniji sahranjen je naš prijatelj Dragan Z. Želim ga pamtiti kao iskrenog, društvenog, nenametljivog, skromnog, šarmantnog... ne poznajem nikoga ko ga nije cijenio. Znao je nenadano našu sjedeljku uz vino prekinuti svojim čistim belkantom. Sjećaju se toga i Suzana, Mustafa, Mladen, Merzina, Baja, Koba, Ljilja, Fido, Džinero, Tane, Zvonac, Tomo... Voljeli smo kada spontano zapjeva 'Santa Lucia'. Na Radio Osijeku nisu sačuvali nijedan snimak njegovog glasa; za pokoj Draganove duše ja ću uz čašu vina kliknuti na link:

 http://www.youtube.com/watch?v=5geNWYQaJd0

Mario