1965. godine umro je Alen Frid, čovjek kojem se pripisuje
autorstvo naziva rokenrol.
Te iste godine Bob Dilen je „niz vodu bacio“ sve što je
do tada napravio u folk komuni na Grinič Vilidžu (prethodnici hipi pokreta),
udarajući u najsvetiji tabu te komune, jednostavnim priključenjem električne
gitare u pojačalo.
Judo! - vrištaće dojučerašnji fanovi, ali njemu to neće
biti važno, jer rokenrol onakvim kakvim ga danas znamo, nastao je baš te 1965.
godine sa njegovom pjesmom „Like A Rolling Stone“.
1966. godinu
obilježiće bunt mladih u cijelom svijetu, koji će kulminirati u ljeto 1967.
godine. Tada nazvano i danas zapamćeno kao „ljeto ljubavi“.
Mnogi tvrde da se ta kulminacija desila na Vudstoku u
avgustu 1969. godine, što po mom mišljenju nije tačno, jer je ovaj festival
predstavljao početak kraja hipi generacije, koja je neslavno završila iste te
godine u Altamontu na koncertu Rolingstonsa.
Ovo davno ljeto obilježili su album Bitlsa „Sgt. Pepper's
Lonely Hearts Club Band“, „Monterej pop festival“ i pjesma „Whiter Shade Of
Pale“ kojom je rokenrol, kao i njena skrivena junakinja, nepovratno izgubio
nevinost.
Sva ta zbivanja smo pratili i mi, najslobodniji narod
istočnog bloka. Uz to sve, hodali našom stranom ulice i naravno, pomalo se
folirali.
U Banjaluci te 1967. godine gostovalo je par velikih
EX-YU bendova, ali sve je to ostalo u sjenci gitarijade koja je održana u Domu
kulture.
Na ovoj gitarijadi nisu pobijedili favorizovani
„Meteori“, već skromni i dobro uvježbani „Usamljeni“ (Željo, Miro, Srećo, Skočo
i Co), pjevajući uglavnom stvari od Bič Bojsa, kao što je ona prelijepa „Help Me Rhonda“.
VIS „Usamljeni“
Sa „Vandalima“ je umjesto braće Stajčić svirao Zoran
Todorović, ali i pored mojih simpatija, (ustvari oni su bili moji No1),
bili su grozni.
Ja sam tada imao petnaest godina i na toj gitarijadi bio
sam u društvu svoje školske drugarice Mirele Ugrenović, kojoj su roditelji
dopustili da tu noć izađe sa mnom i ostane do kraja. Iz toga razloga nisam bio
sa Bambusom. Nije tu bilo ništa između nas dvoje, jednostavno smo bili samo
školski drugovi.
Sva ova gore navedana zbivanja ostala su u sjenci jednog
sitnog detalja vezanog za starijeg brata mog druga Tunje Marića, velikog
zavodnika zvanog Kirija i prelijepu djevojku Vedranu.
Čovjek je, kako bi se to danas reklo, bio „fensi“, zurka
do dupeta, leviske, košulja na cvjetiće i što je najgore, za ruku je držao
prelijepu Vedranu, djevojku koju je ogromna većina klinaca iz moje generacije
mogla samo sanjati.
Skot je čekao da se dvorana dovoljno popuni i kao pravi
ljubavnik, držeći za ruku tu divnu djevojku, prošao cijelu dvoranu, gdje su ga
u prvim redovima čekala dva slobodna mjesta. Time je stvorio nevjerovatan
utisak, odnosno zavist i ljubomoru skoro cijele muške populacije koja je tu
bila prisutna.
Svi smo bili ljubomorni, posebno moja generacija, kojoj
je i Vedrana pripadala i time nam na direktan način dala do znanja da smo za
nju još uvijek klinci.
Mnogo godina kasnije, kad sam mogao razumjeti tekst
„Blijedih Sjenki“, jednom prilikom, nakon razgovora sa Goranom Predićem,
napamet mi je pao taj prizor i čudni halucinantni tekst te pjesme, pjevan kroz
melodiju „crnog hita“ "When A Man Loves A Woman“, čudno povezanog sa nekom
Bahovom temom.
„BLEĐE OD NAJBLEĐE SENKE“
Skakutali smo lagani fandango
i premetali se preko glave na podijumu.
Hvatala me je neka vrsta morske bolesti,
ali gomila je tražila još.
Prostor je zujao sve jače
kad je tavanica odletela.
Kad smo zatražili još jedno piće,
konobar je doneo pepeljaru.
I bilo je to kasnije
kada je Miler ispričao svoju priču
da njeno lice, najpre kao u duha,
postaje bleđe od najbleđe senke
Rekla je „Nema razloga
i istina se jasno vidi“.
Ali ja sam pročešljao svoje karte
i nisam je ostavio na miru.
Jedna od šesnaest vestalskih devica
koje su odlazile ka obali.
I ako su moje oči bile otvorene,
mogle su biti i zatvorene.
Da, bilo je baš tako, ako griješim, neka me neko ispravi.
Takve stvari se ne zaboravljaju, posebno kad se jako dobro sjećaš „Vremena
izlazećeg sunca“.
Little Sule
No comments:
Post a Comment