Aktuelne proteste u FBiH, ali i aktuelni politički trenutak u Bosni i Hercegovini za BUKU komentariše Tanja Topić, politička analitičarka iz Banjaluke.
Gđo Topić, kako komentarišete proteste u Federaciji BiH?
Mislim da nas je ova provala nezadovoljstva sve iznenadila, u smislu da smo navikli na građane koji godinama ćute i trpe. Često smo postavljali pitanje gdje je ta crvena linija kada će reći da je dosta i da ne dozvoljavaju da im političari rade ono što su radili decenijama. Očito da je dobar dio građana došao do te linije, kada je srušen zid ćutanja i trpljenja. Time je poslana jedna veoma ozbiljna poruka političarima, da oni, koji su ih godinama ustoličavali u udobnim foteljama mogu da ih uzdrmaju, i da bi bilo dobro da iz svog autističnog svijeta ipak zavire u ovaj realni, pun siromaštva i socijalne bijede. Političari su se nadali da će građani BiH ostati zamrznuti u stanju letargije i to im se ovim protestima vratilo kao bumerang.
Kako komentarišete reakcije javnosti i političara?
Generalno, političari su, u prvi mah, čini mi se, bili veoma uzdrmani i uplašeni. Nisu mogli ni sanjati da bi im dobri podanici mogli pokazati zube. Umjesto da su se bavili uzrocima, koji su do ovoga doveli, oni su potpuno zamijenili teze. Potrudili su se, poslije prvog šoka, da degradiraju i diskredituju prosvjednike, sve ih stavljajući u koš huligana, narkomana, nasilnika. Sem prve reakcije, koja je pokazivala da su zbunjeni i uplašeni, uslijedile su reakcije pune patetike, pukih demagoških floskula. Na kraju se došlo do neizbježnih teorija zavjere, da više ne znate da li se ukidaju kantoni, entiteti, država, da li se stvara neki treći entitet, i koji to sve centri moći stoje iza tih scenarija. Protestima su nastojali manipulisati, svako iz svog sopstvenog interesa.
Sa druge strane, kako je reagovala javnost u RS?
Političari u RS reagovali su, rekla bih, na dva nivoa, neke opozicione partije su iskazale razumijevanje za težak socijalni i ekonomski položaj građana, a samim tim i za njihov izlazak na ulice. Na drugoj strani, prevladali su oni koji su nam uporno ponavljali da mi sa tim protestima nemamo ništa, jer se to dešava tamo negdje, na prostoru sa kojim mi nemamo ništa. Naravno, došli smo i u tom dijelu do teorija zavjere, prema kojima je riječ o scenariju, smišljenom i izvedenom kako bi se ugrozila Republika Srpska. Mada je ona stabilna i ništa ne može da je ugrozi. Što se građana tiče, mislim da je veći dio njih osjetio solidarnost i razumijevanje za muke prosvjednika, ali su to manje javno pokazali. Dobrim dijelom zato što je nacionalna homogenizacija opet odnijela prevagu nad socijalnim i ekonomskim.
Da li su, po Vama, protesti urodili plodom?
Protesti su urodili plodom u 2 segmenta: jedan je taj da je poljuljan komoditet i komfor funkcionera u ovoj zemlji, a i činjenici da im nije bilo svejedno naći se pred obespravljenom i dijelom gladnom masom, koja ih je barem nakratko izvukla iz njihovog autističnog i luksuznog svijeta. Iz neprikosnovene pozicije dominacije i moći, političari su prešli u defanzivu i to je veliki uspjeh ovih protesta. Zamislite ih uplašene, nemoćne, snishodljive, a samo nekoliko dana ranije bahate, nadobudne i silne. Promjena je ipak drastična. Drugo, ostavke su pljuštale na sve strane, što je do sada na ovim prostorima bilo prilično nezamislivo.
Četiri kantonalne vlade su pale, šta će se po vama događati u bližoj budućnosti, u narednih nekoliko dana, sedmica?
Veoma je teško predvidjeti kud sve ovo ide dalje. Nemamo još uvijek jasno izdefinisano vođstvo protesta. Važno je jasno odrediti šta se hoće.
A bez toga, lako se može desiti da sve stane na ovoj trenutnoj poziciji. Zvučat će banalno, ali vremenske prilike mogu uticati na smanjenje energije i snage protesta. S druge strane, politike ne miruju, i sasvim sigurno je da će nastojati da ovladaju dijelovima grupa, koje protestuju. Također, vidimo da su protesti doveli do svađa između političkih partija, i to onih koje sudjeluju zajedno u vlasti. U najgorem slučaju, može se produžiti agonija stanja status quo, koju određuje političko nedjelovanje, nečinjenje i nedostatak političke volje. A to znači dalju političku, socijalnu i ekonomsku krizu, u kojoj znamo ko su gubitnici.
Hoće li biti prijevremenih izbora i mogu li oni riješiti tešku političku situaciju kojoj se BiH nalazi?
Ne znam šta je smisao prijevremenih izbora, sem činjenice da bismo ove godine jedino imali izbore i samo izbore. Oni su besmisleni, ako imamo redovne izbore u oktobru mjesecu. Ko bi normalan išao u formiranje vlasti, koja ne bi imala vremena ni da se konstituiše, a već bismo se našli u novim izborima. Puko testiranje odnosa snaga na političkoj sceni bilo bi doista preskupo. Mislim da su prijevremeni izbori besmisleni, a vanredni nemogući.
U Republici Srpskoj je SDS pozvao Vladu da podnese ostavku, a SNSD je potvrdio da je spreman za prijevremene izbore. Ko dobija a ko gubi prijevremenim izborima?
Mislim da je priča o prijevremenim izborima novi politički i marketinški trik, a najviše bi izgubili građani. Podsjećam, život stane u vrijeme kampanje, odakle finansijska sredstva za dvoje izbora u jednoj godini, u veoma kratkom vremenskom razmaku. Sad je tema prijevremeni i vanredni izbori postala svojevrsna izborna tema: pri tome, prosječan građanin nema pojma šta su jedni, a šta drugi. I to opet onda pojednostavljujemo po nacionalnoj matrici: za vanredne se zalažu oni u Federaciji, „čime nastoje spašavati sebe”, to u konačnoj interpretaciji znači da stranke iz Federacije pokušavaju da zeznu stranke iz RS-a i na mala vrata prenesu nadležnosti sa entiteta na državu. Striktno protiv toga su i SNSD i SDS. A onda SDS izlazi sa idejom prijevremenih izbora, koje aktuelna vlast u RS zdušno podržava. I više ništa ne znate, prijevremeni jesu, nisu vanredni, za prijevremene su svi, za ove druge nisu.
Može li opozicija u RS osvojiti vlast u RS? Čini se da je SNSD poprilično siguran u svoju pobjedu na opštim izborima...
Do izbora ima još dosta vremena i puno neočekivanih događaja, koji izborne ishode mogu u zadnjoj sekundi preokrenuti u sasvim neočekivanim pravcima. Iskustvo lokalnih izbora je jasno pokazalo da opozicija ima šanse za pobjedu ukoliko nastupa ujedinjena. Sve ostalo joj te šanse umanjuje. Puno toga zavisiće i od samih kandidata koje političke partije isture. Programi stranaka neće presuditi izbornog pobjednika, budimo iskreni, građani ih niti čitaju niti pamte. Izborni ishod, a samim tim i pobjeda ili jednih ili drugih zavisit će od izlaznosti građana. Manja izlaznost ići će u prilog vladajućim strankama.
Može li politička garnitura koja je trenutno na BH sceni odvesti BiH put evropskih integracija, put normalnijeg života?
Politička elita u BiH ostaje privržena evropskom putu zemlje samo na deklarativnoj razini. Oni znaju da nisu generacija političara koji će zemlju uvesti u Evropsku uniju, pa uz sva ostala naslijeđa i to ostavljaju nekim novim političkim generacijama. Pitanje je da li oni ulazak u Evropsku uniju vide kao put normalniji od ovog kojim trenutno idemo? Možda im je ovaj naš put najnormalniji i najbolji put, pa zašto bi ga mijenjali.
Postoji li iko u BiH ko može biti nosilac jednog sveobuhvatnog preobražaja političkih procesa u zemlji?
Mislim da je jedini način da se desi bilo kakva vrsta političkog preobražaja da se njemu pristupi sa pozicije da svi počnemo drugačije da se ponašamo, i da postavimo drugačije prioritete. Mislim da smo svi upali u zamku življenja sa korupcijom, i da svi tražimo prečicu da riješimo svoja životna pitanja. Kako možemo „zamjeriti” korumpiranim političarima, kad smo im sami dali taj legitimitet i pri tome u samom procesu i sami bili dijelom korumpirani. Mi tražimo vezu za sve, da upišemo dijete u vrtić, da dođe baš u taj razred, u kojem je ta učiteljica i tako unedogled. Bez sinergije više društvenih grupa to je nemoguće izvesti. Ostajete usamljeni i nesretni u sistemu, koji vas iznutra izjeda. I tu dolazim do ključne činjenice, mi smo devastirali institucije sistema, njih nema, njima se ne vjeruje. Čak i kada su koliko toliko profesionalne. Preobražaj bi morao početi u glavama, što je dug proces i zvuči demagoški, ali bez promjene u pristupu, vidimo nemamo ni dobre i nezavisne institucije, pred kojima smo svi jednaki i koje primjenjuju zakon na sve nas, bez obzira ko smo, šta smo, kako se zovemo, kako se prezivamo i koje smo nacionalnosti. Važnije je da imamo dobro, profesionalno i političkog uticaja oslobođeno pravosuđe, nego desetine različitih alternativnih političkih skupina. A od toga smo udaljeni svjetlosnim godinama. Važno je imati dobre univerzitete kao rasadnik slobodoumnih i umnih ljudi, koji imaju viziju i nisu puki oportunisti političkim strujama, a ni to nemamo. Ne znam doista za šta bih se uhvatila u vrijednosno razorenom sistemu.
Gđo Topić, kako komentarišete proteste u Federaciji BiH?
Mislim da nas je ova provala nezadovoljstva sve iznenadila, u smislu da smo navikli na građane koji godinama ćute i trpe. Često smo postavljali pitanje gdje je ta crvena linija kada će reći da je dosta i da ne dozvoljavaju da im političari rade ono što su radili decenijama. Očito da je dobar dio građana došao do te linije, kada je srušen zid ćutanja i trpljenja. Time je poslana jedna veoma ozbiljna poruka političarima, da oni, koji su ih godinama ustoličavali u udobnim foteljama mogu da ih uzdrmaju, i da bi bilo dobro da iz svog autističnog svijeta ipak zavire u ovaj realni, pun siromaštva i socijalne bijede. Političari su se nadali da će građani BiH ostati zamrznuti u stanju letargije i to im se ovim protestima vratilo kao bumerang.
Kako komentarišete reakcije javnosti i političara?
Generalno, političari su, u prvi mah, čini mi se, bili veoma uzdrmani i uplašeni. Nisu mogli ni sanjati da bi im dobri podanici mogli pokazati zube. Umjesto da su se bavili uzrocima, koji su do ovoga doveli, oni su potpuno zamijenili teze. Potrudili su se, poslije prvog šoka, da degradiraju i diskredituju prosvjednike, sve ih stavljajući u koš huligana, narkomana, nasilnika. Sem prve reakcije, koja je pokazivala da su zbunjeni i uplašeni, uslijedile su reakcije pune patetike, pukih demagoških floskula. Na kraju se došlo do neizbježnih teorija zavjere, da više ne znate da li se ukidaju kantoni, entiteti, država, da li se stvara neki treći entitet, i koji to sve centri moći stoje iza tih scenarija. Protestima su nastojali manipulisati, svako iz svog sopstvenog interesa.
Sa druge strane, kako je reagovala javnost u RS?
Političari u RS reagovali su, rekla bih, na dva nivoa, neke opozicione partije su iskazale razumijevanje za težak socijalni i ekonomski položaj građana, a samim tim i za njihov izlazak na ulice. Na drugoj strani, prevladali su oni koji su nam uporno ponavljali da mi sa tim protestima nemamo ništa, jer se to dešava tamo negdje, na prostoru sa kojim mi nemamo ništa. Naravno, došli smo i u tom dijelu do teorija zavjere, prema kojima je riječ o scenariju, smišljenom i izvedenom kako bi se ugrozila Republika Srpska. Mada je ona stabilna i ništa ne može da je ugrozi. Što se građana tiče, mislim da je veći dio njih osjetio solidarnost i razumijevanje za muke prosvjednika, ali su to manje javno pokazali. Dobrim dijelom zato što je nacionalna homogenizacija opet odnijela prevagu nad socijalnim i ekonomskim.
Da li su, po Vama, protesti urodili plodom?
Protesti su urodili plodom u 2 segmenta: jedan je taj da je poljuljan komoditet i komfor funkcionera u ovoj zemlji, a i činjenici da im nije bilo svejedno naći se pred obespravljenom i dijelom gladnom masom, koja ih je barem nakratko izvukla iz njihovog autističnog i luksuznog svijeta. Iz neprikosnovene pozicije dominacije i moći, političari su prešli u defanzivu i to je veliki uspjeh ovih protesta. Zamislite ih uplašene, nemoćne, snishodljive, a samo nekoliko dana ranije bahate, nadobudne i silne. Promjena je ipak drastična. Drugo, ostavke su pljuštale na sve strane, što je do sada na ovim prostorima bilo prilično nezamislivo.
Četiri kantonalne vlade su pale, šta će se po vama događati u bližoj budućnosti, u narednih nekoliko dana, sedmica?
Veoma je teško predvidjeti kud sve ovo ide dalje. Nemamo još uvijek jasno izdefinisano vođstvo protesta. Važno je jasno odrediti šta se hoće.
A bez toga, lako se može desiti da sve stane na ovoj trenutnoj poziciji. Zvučat će banalno, ali vremenske prilike mogu uticati na smanjenje energije i snage protesta. S druge strane, politike ne miruju, i sasvim sigurno je da će nastojati da ovladaju dijelovima grupa, koje protestuju. Također, vidimo da su protesti doveli do svađa između političkih partija, i to onih koje sudjeluju zajedno u vlasti. U najgorem slučaju, može se produžiti agonija stanja status quo, koju određuje političko nedjelovanje, nečinjenje i nedostatak političke volje. A to znači dalju političku, socijalnu i ekonomsku krizu, u kojoj znamo ko su gubitnici.
Hoće li biti prijevremenih izbora i mogu li oni riješiti tešku političku situaciju kojoj se BiH nalazi?
Ne znam šta je smisao prijevremenih izbora, sem činjenice da bismo ove godine jedino imali izbore i samo izbore. Oni su besmisleni, ako imamo redovne izbore u oktobru mjesecu. Ko bi normalan išao u formiranje vlasti, koja ne bi imala vremena ni da se konstituiše, a već bismo se našli u novim izborima. Puko testiranje odnosa snaga na političkoj sceni bilo bi doista preskupo. Mislim da su prijevremeni izbori besmisleni, a vanredni nemogući.
U Republici Srpskoj je SDS pozvao Vladu da podnese ostavku, a SNSD je potvrdio da je spreman za prijevremene izbore. Ko dobija a ko gubi prijevremenim izborima?
Mislim da je priča o prijevremenim izborima novi politički i marketinški trik, a najviše bi izgubili građani. Podsjećam, život stane u vrijeme kampanje, odakle finansijska sredstva za dvoje izbora u jednoj godini, u veoma kratkom vremenskom razmaku. Sad je tema prijevremeni i vanredni izbori postala svojevrsna izborna tema: pri tome, prosječan građanin nema pojma šta su jedni, a šta drugi. I to opet onda pojednostavljujemo po nacionalnoj matrici: za vanredne se zalažu oni u Federaciji, „čime nastoje spašavati sebe”, to u konačnoj interpretaciji znači da stranke iz Federacije pokušavaju da zeznu stranke iz RS-a i na mala vrata prenesu nadležnosti sa entiteta na državu. Striktno protiv toga su i SNSD i SDS. A onda SDS izlazi sa idejom prijevremenih izbora, koje aktuelna vlast u RS zdušno podržava. I više ništa ne znate, prijevremeni jesu, nisu vanredni, za prijevremene su svi, za ove druge nisu.
Može li opozicija u RS osvojiti vlast u RS? Čini se da je SNSD poprilično siguran u svoju pobjedu na opštim izborima...
Do izbora ima još dosta vremena i puno neočekivanih događaja, koji izborne ishode mogu u zadnjoj sekundi preokrenuti u sasvim neočekivanim pravcima. Iskustvo lokalnih izbora je jasno pokazalo da opozicija ima šanse za pobjedu ukoliko nastupa ujedinjena. Sve ostalo joj te šanse umanjuje. Puno toga zavisiće i od samih kandidata koje političke partije isture. Programi stranaka neće presuditi izbornog pobjednika, budimo iskreni, građani ih niti čitaju niti pamte. Izborni ishod, a samim tim i pobjeda ili jednih ili drugih zavisit će od izlaznosti građana. Manja izlaznost ići će u prilog vladajućim strankama.
Može li politička garnitura koja je trenutno na BH sceni odvesti BiH put evropskih integracija, put normalnijeg života?
Politička elita u BiH ostaje privržena evropskom putu zemlje samo na deklarativnoj razini. Oni znaju da nisu generacija političara koji će zemlju uvesti u Evropsku uniju, pa uz sva ostala naslijeđa i to ostavljaju nekim novim političkim generacijama. Pitanje je da li oni ulazak u Evropsku uniju vide kao put normalniji od ovog kojim trenutno idemo? Možda im je ovaj naš put najnormalniji i najbolji put, pa zašto bi ga mijenjali.
Postoji li iko u BiH ko može biti nosilac jednog sveobuhvatnog preobražaja političkih procesa u zemlji?
Mislim da je jedini način da se desi bilo kakva vrsta političkog preobražaja da se njemu pristupi sa pozicije da svi počnemo drugačije da se ponašamo, i da postavimo drugačije prioritete. Mislim da smo svi upali u zamku življenja sa korupcijom, i da svi tražimo prečicu da riješimo svoja životna pitanja. Kako možemo „zamjeriti” korumpiranim političarima, kad smo im sami dali taj legitimitet i pri tome u samom procesu i sami bili dijelom korumpirani. Mi tražimo vezu za sve, da upišemo dijete u vrtić, da dođe baš u taj razred, u kojem je ta učiteljica i tako unedogled. Bez sinergije više društvenih grupa to je nemoguće izvesti. Ostajete usamljeni i nesretni u sistemu, koji vas iznutra izjeda. I tu dolazim do ključne činjenice, mi smo devastirali institucije sistema, njih nema, njima se ne vjeruje. Čak i kada su koliko toliko profesionalne. Preobražaj bi morao početi u glavama, što je dug proces i zvuči demagoški, ali bez promjene u pristupu, vidimo nemamo ni dobre i nezavisne institucije, pred kojima smo svi jednaki i koje primjenjuju zakon na sve nas, bez obzira ko smo, šta smo, kako se zovemo, kako se prezivamo i koje smo nacionalnosti. Važnije je da imamo dobro, profesionalno i političkog uticaja oslobođeno pravosuđe, nego desetine različitih alternativnih političkih skupina. A od toga smo udaljeni svjetlosnim godinama. Važno je imati dobre univerzitete kao rasadnik slobodoumnih i umnih ljudi, koji imaju viziju i nisu puki oportunisti političkim strujama, a ni to nemamo. Ne znam doista za šta bih se uhvatila u vrijednosno razorenom sistemu.
Razgovarao Elvir Padalović
No comments:
Post a Comment