Nakon posjete premijera Crne Gore Mila Đukanovića Vašingtonu, gdje je, kako se ovdje kaže, "Milo završio ono za NATO sa Bajdenom", rusko je Ministarstvo vanjskih poslova izdalo prilično oštro saopštenje. Teško da je ruska reakcija stigla kao iznenađenje. Napokon, ko gubi ima pravo da se ljuti.
U saopštenju se ruski MVP žali kako Đukanović raskida vjekovno prijateljstvo između dvije zemlje (o komično-praktičnoj strani tog prijateljstva sam pisao prije koju nedjelju) i osuđuje njegove izjave u Vašingtonu kao neprijateljske. Nije im leglo ni to što se Crna Gora pridružila sankcijama Evropske unije protiv Rusije. Rusi su nas, inače, u novijoj istoriji najviše voljeli kad smo bili pod sankcijama i pod NATO bombama - tad smo bili na nivou "vjekovnog prijateljstva".
Zato se čini kako su ocjene proruske opozicije u Crnoj Gori o istorijskoj katastrofi, koje se mogu sažeti u lelek "šta smo dočekali, da nas se Majka Rusija preko novina odriče", uobičajeno tupave i lišene osjećaja za vrijeme i geopolitiku - pa čak i staru, dobru geografiju. Crna Gora je daleko od Rusije (i geografski i politički), a iako politički još nije posve u Evropi ili je na njenom rubu, geografski je duboko u njoj.
'Iz jedan u dva'
Kad sabereš rusku podršku Slobodanu Miloševiću i srpskom nacionalizmu sa onim što je Putinov vojnik Oleg Deripaska, gazdujući Kombinatom aluminijuma Podgorica, dakako uz svesrdnu podršku Đukanovićevih vlada, učinio privredi Crne Gore, lako se dođe do toga da ti je Vladimira Putina i Rusiju bolje imati za neprijatelja. Ako neko ima sumnje u to, evo kratkog kviza. Gdje je sada Viktor Janukovič, sa svom ruskom podrškom koju je imao? Gdje je sada Milošević, koga su Rusi podržavali? A Moamer Gadafi? Zasad se drži jedino Bašar al-Asad, ali što ono vele, ja bih tu igrao "iz jedan u dva".
Naravno, lako će Rusi za to šta je Đukanović pričao u Vašingtonu. Problem je to što sa ulaskom Crne Gore u NATO skončava ruski san o izlasku na Mediteran. A Crna Gora je bila posljednja figura u tom snu. Podsjetimo: sa izuzetkom Neuma Crna Gora je posljednje parče evropskog Mediterana koje nije "pod NATO kišobranom". Prije svega mjesec ili dva ruska je državna novinska agencija objavila kako je predsjednik Crne Gore Filip Vujanović njenom novinaru izjavio da bi Crna Gora trebala otvoriti Luku Bar za ruske vojne brodove. Vujanovićev kabinet je to hitro demantovao - Rusi su informaciju povukli. Ali je ta mala špijunsko-novinarska igra jasno stavila do znanja što Rusija očekuje od Crne Gore.
Sada je posve jasno: dok je ove vlasti u Crnoj Gori, to neće dobiti. Ali bi se Moskva sa opozicijom o tome, svakako, mogla dogovoriti. Socijalistička narodna partija je odmah po ruskom diplomatskom napadu na Crnu Goru saopštila kako će skorih dana poslati delegaciju u Moskvu, da se Putinu ispričaju za crnogorsku spoljnu politiku. To za SNP nije ništa novo: iz te su partije neprekidno trčali u Beograd da tamo, najprije Miloševiću, potom Vojislavu Koštunici, pojasne kako u Crnoj Gori ima i onih koji ne misle kao zvanična Podgorica. Najsnažnija partija u opozicionom savezu Demokratski front, Nova srpska demokratija, konstantno vodi jasnu prorusku politiku i snažno se protivi ulasku Crne Gore u NATO. Drugi konstituent tog saveza, čiji je neformalni lider Predrag Bulatović, više je puta kritikovala Đukanovićevu "antirusku" politiku.
Naklonost Zapada
Na saopštenje ruskog MVP-a reagovala je ambasadorka SAD-a u Podgorici i, bez mnogo uvijanja, Moskvi u suštini poručila sljedeće: dalje ruke od Crne Gore. Diplomatskim rječnikom: Rusija treba da poštuje nezavisnost i suverenitet Crne Gore. Onda se javio i ruski ambasador u Podgorici, koji je Amerikancima diplomatski rječnikom poručio: Ohrabrujemo SAD da poštuje suverenitet i nezavisnost Crne Gore i svake druge države. Mnogo buke ni zbog čega, ako mene pitate. Crna Gora će u EU i NATO i na tu činjenicu neće uticati to šta o tome mislim ja, niti Miloševićevi zombiji i fanovi Draže Mihailovića iz crnogorske opozicije, pa ni što o tome misli Moskva.
I ne samo to. Putem Crne Gore će i Srbija, a i Bosna i Hercegovina. Loša vijest za Ruse: ono što je uradio Đukanović učiniće i vlast u Srbiji, a u ne tako dalekoj budućnosti i vlast u dijelu Bosne i Hercegovine, koji se zove Republika Srpska. Đukanović je, kao i obično, potez odigrao brže od drugih - zato i traje tako dugo. Međutim, otvoreno je pitanje šta diplomatski "rat" oko Crne Gore znači za crnogorske unutrašnje političke prilike, koje obilježava lagano, ali i sigurno udaljavanje Đukanovićeve Demokratske partije socijalista i Socijaldemokratske partije Ranka Krivokapića. Podsjetimo, to je savez koji je obnovio nezavisnost Crne Gore i državu doveo na prag EU-a i NATO-a; evroatlantske integracije su, čini se, jedino što vladajuću koaliciju drži na okupu.
Zaoštravanje podjele u vezi s NATO-om čini savez vladajuće 'pro-NATO', 'pro-EU' Socijaldemokatske partije sa proruskom-prosrpskom opozicijom manje vjerovatnim, ali da li i nemogućim? I, još jedno pitanje: Iako mu opozicija svojom stupidnom 'anti-NATO' politikom pomaže u tome, pitanje je da li je Đukanović posljednjim potezima osigurao naklonost Zapada ili Zapad smatra prihvatljivim dolazak opozicije na vlast, računajući na to da može obuzdati njene proruske sentimente?
No comments:
Post a Comment