Mario M.: ZRNO PO ZRNO

U to vrijeme mogao sam ga zvati 'drug'.  Ipak, obraćao sam mu se sa  'čika Duško', zvučalo toplije. Upoznao ga u mjesnoj zajednici: penzioner nepotrošenog entuzijazma, u svim obavezama revnosan, prototip društveno političkog radnika. Smetala mi njegova birokratska rutina. Činilo mi se da me Kombinat samo formalno delegirao u mjesnu zajednicu. Ali, čika Duško nije bio tog mišljenja. 'Unaprijedio' me u svog nezamjenjivog saradnika. Slijedili su česti pozivi telefonom, 'kratki' dogovori, sastanci, ništa bez mene čika Duško nije radio. Stoički sam odrađivao nametnuti 'mandat' iako me konstantno patio osjećaj gubitka vremena. Vrhunac je bio poziv da izradimo Plan mjera za odbranu mjesne zajednice od poplava; nisam mogao sakriti nezadovoljstvo. 'Zakonske obaveze moraju poštovati svi subjekti' – bio je kratak čika Duško. Detaljno smo analizirali i ažurirali neki raniji plan, a ja sam dodao: 'Mogao bih dati i lični doprinos, recimo, podignuću ove registratore s poda na gornje police praznog ormara.' Ne osjetivši ciničnu žaoku, čika Duško pozdravi moju inicijativu.

Idućeg mjeseca, u hladu lijenog morskog popodneva pročitam da se nad Banjalukom 'prolomio oblak', kanalizacija nije mogla primiti svu vodu... Po povratku s kolektivnog odmora čujem se s čika Duškom. ''U petak ćemo imati konferenciju, sad poslije poplave naš prijedlog Plana će se lako usvojiti. Dođi obavezno, javno ću te pohvaliti. Spasio si nam dokumentaciju!'' 

...

Poplava ili suša bila, nisam siguran. Sjećam se da su svi mediji brujali o gladi u Indiji i da smo prikupljali novčanu pomoć za postradale. Kratka obuka, formiranje ekipa, određivanje reona. Velika zemlja, velika nesreća, u akciju smo krenuli sa željom da za naše nesvrstane prijatelje napunimo što veći brod s namirnicama 'made in YU'. Pritom upoznaš ljude, neki te pozivaju na kafu, a neki tek odškrinu vrata. I shvatiš da naš čovjek ima srca, voli dat' kad može, dat' koliko može, voli pronaći u sebi osjećaj dobrote.  Ali, neki se baš pamte...

Velika drvena vrata škripe, grm ruža ukrašava dvorište. Na ulazu bijelo okrečene kuće starica prekida našu deklamaciju: 'Ne može samo tako, morate ući.' Ugodna atmosfera skromnog doma, zaboraviš na žurbu. 'Čula sam, čula za taj kijamet u Indiji'... i iz kredenca izvadi tada najveću novčanicu. Slijedi ubjeđivanje, odvraćamo ju od njene namjere, naglašavamo da i dinar u masovnoj akciji solidarnosti... 'Moj sinko, sve ja znam, puno sam toga premetnula preko glave, al' znam i da uvijek svaka nesreća puca po sirotinji. Nego ti upiši...'

...

Radne akcije su ugrađene u naše odrastanje. Napravilo se, odraslo se, ostala su mi sjećanja na jednu od najdražih, onu istarsku. Mala grupa, 'nešto veći oktet', u improvizaciji na temu 'adaptacijom prostorija do međunarodnog kampa još ovoga ljeta'. Gdje? Čarobno slikovit, skoro napušten gradić Grožnjan u bivšoj zoni B. Ko? Jeunesses Musicales. Miješao se malter u nešto većoj kanti, nosile daske i skroman namještaj, čistilo, pralo, ma, nije bilo suviše naporno. Uveče smo se družili i nazdravljali vrčem (tipa: 'Pij Mate') koji je išao ukrug ali i opijao. Istarsko vino merlo (merlot) sam dobro poznavao, ali tada prvi put u istarskoj supi. Ostala mi je nerazrješena tajna zašto Istrijani u onaj vrč s kvalitetnim vinom stavljaju komadić začinjenog kruha. Kako se uz vino pletu lijepe priče, jedno veče smo varirali poznatu legendu prema kojoj je vino merlo(t) nazvano po istoimenoj lijepoj ptičici, nekoj vrsti kosa, ne bi pogriješili ni kad bi rekli 'misici ptica pjevačica'. Mašta je radila, vezali smo ljepotu i specifičan glas čuvenih operskih diva s redovnim konzumiranjem merlo(t)a. A uspjeli smo razgovoriti i Antonija, lokalnog Talijana, čije vino smo uživali. I vinar nam je potvrdio da se ptičica nastanjuje u blizini vinograda i da se sladi zrnima grožđa: 'Kod nas je u tradiciji da se zbog toga pri berbi ostavi pokoji grozd na trsovima. Jer vjerujemo da će loza manje davati ako nestane ptičica.' Na prvu bi se reklo: zna Antonio šta su tantijemi. Ali ideja je mnogo ozbiljnija i traži vještijeg pripovjedača od mene. Jer, Antonio je donio divnu sliku o čovjekovoj solidarnosti, odnosno o uzvišenoj ljudskoj osobini, onoj koju posjeduju ama baš svi. Samo što su neki mnogo toga zaturili...

...

Naš mali veliki autokrat bio kod velikog malog svjetskog autokrate. Javili, išao da traži pomoć. Poznanik D, a upravo se vratio s dijalize, ljutito komentariše: 'U nas se to kaže išao da prosi, jest' tako se kaže. Može on da prosi privatno u svoje ime, u moje nek' ne prosi! Gazi moj ponos i ponos nas koje su vaspitavali tako.'

...

Nijedna prirodna nesreća ne dolazi u pravo vrijeme. Lakše se preživljava kad je čovjek jači, mlađi, bogatiji... kad ima dobrog komšiju i kad je pametniji pa predvidi i ono što ne želi, pa ostavi i nešto za crne dane... Priroda nema milosti, svom snagom uzvraća nanešene udarce, a pravi nedostatak sreće je kad pritom najodgovorniji izjavljuju da će se, ako Bog da, vode povući, da ni Stvoritelj ne zna kolika je nanesena šteta ili hvala Bogu – sada je bolje. Prateći sve moguće tv kanale shvatam da je danas jedna od najcjenjenijih struka ona teološka.

Zato shvatam jednog stradalnika iz okoline Zenice kad se miri se sa sudbinom: 'Allah dao, Allah uz'o!'

Mario