Majkl Ignjatijef, kanadjanin, kazu, jedan od najpametnijih ljudi danasnjice. Prije nekoliko godina, nagovoren, napustio Harvard, vratio se u Kanadu i usao u kanadsku politiku. Ubrzo izabran za predsjednika Liberala Kanade, kandidovan za Premijera. Vodio dugu izbornu kampanju. Sve sto je govorio bilo je profesorski pametno, ali onako kako je to govorio nije bilo dobro, jer biracke mase ne cijene to sta kazes ,vec kako to kazes. Jednostavno, mase mu nisu vjerovale. Na izborima dozivio totaalan poraz iz koga se Liberali Kanade i danas oporavljaju. Nakon toga, napustio politiku i vratio se na Harvard.
********************
U BiH ljudi ne žive zajedno, žive jedni pored drugih. Znam da je teško, ali je potrebno priznati zločine i na jednoj i na drugoj i na trećoj strani. Znam da to neće olakšati bol stradalima i onima koji su izgubili najmilije.
To ne može biti ispirka ni za jednu stranu, ali sama činjenica priznanja sama po sebi već je dovoljna", ističe u intervjuu za "Nezavisne" Majkl Ignjatijef, historičar i profesor s Harvarda, Kanađanin ruskog porijekla koji se primarno bavi ljudskim pravima.
NN: Već nekoliko dana boravite u Bosni i Hercegovini. Možete li nam reći kakvi su Vam utisci. Tu ste kako biste se uvjerili da li je u BiH suživot moguć.
IGNJATIJEF: Bili smo u Srebrenici, Prijedoru i Mostaru. Većinu vremena smo proveli u Republici Srpskoj. Razgovarali smo tamo s bošnjačkim zajednicama, ali i s predstavnicima vlasti, kao i s običnim građanima srpske nacionalnosti. Ljudi su nas općenito lijepo dočekali, ali tokom boravka i razgovora shvatili smo da ljudi ovdje očigledno ne žive zajedno, nego žive jedni pored drugih. Mislim da u ovim gradovima još postoje dvije historije, a ne jedna. Pitanje pomirenja u ovim gradovima, shvatio sam, pogrešno je pitanje. Bošnjačke zajednice u RS se pitaju da li one u tom entitetu i u toj državi imaju budućnost. Moram priznati da tokom boravka nismo čuli da se bilo ko od nacionalnih skupina žali na diskriminaciju, ali su u dilemi da li njihova djeca tu imaju budućnost. Pojasnio bih ovo dodatno. Svuda gdje sam bio, diljem BiH, ne samo u RS, nego i u drugom entitetu, ljudi govore da je diskriminacija prisutna prilikom apliciranja za posao u državnim institucijama. Uvijek se ljudima, kako ističu, postavlja pitanje o etničkoj pripadnosti. I ona vam nekada ide u prilog, a nekada vam je otežavajuća okolnost. To je zaista diskriminirajuće. To je prisutno i u Prijedoru, i u Mostaru, i u Sarajevu i u svakom drugom mjestu. To je suštinsko pitanje pravde i prava.
NN: Razgovarali ste sa stanovnicima u Prijedoru, kažete da ste razgovarali i s predstavnicima grada. Kakvi su Vam utisci, šta je to što ste saznali?
IGNJATIJEF: Razgovarao sam sa stanovnicima Prijedora i o historiji. Bošnjaci u Prijedoru osjećaju zapravo da postoji jedna historija o kojoj se govori u javnosti i ona historija koja se odvija i o kojoj se govori u privatnoj sferi, te da Bošnjaci u Prijedoru, zapravo, imaju samo tu privatnu historiju. Dešava se, zapravo, da gradonačelnik Prijedora u nekom privatnom kontekstu kaže: "Da, užasne su se stvari desile u Keratermu, Trnopolju, Omarskoj..." Međutim, prema vani ne postoji institucionalan stav koji se izražava na taj način. A kao neko ko je istraživao ovo pitanje diljem svijeta, znam da bi to bilo jako korisno.To je nešto što nikome nije lako, ali je potrebno i korisno. Meni je nevjerovatno to što Bošnjaci u Prijedoru, i pored svega što se desilo, uprkos užasnoj historiji 1992. godine, snažno vole ovaj grad. Oni žele biti tu. Neki jesu otišli u Norvešku, odnosno u skandinavske zemlje, ali samo zbog toga što su im djeca tamo. Žele svi ostati, žele se vratiti, ali se pitaju imaju li u ovom gradu budućnosti.
NN: Pominjete različito poimanje historije u BiH. To je možda najbolje prikazano proteklih dana tokom obilježavanja stogodišnjice od početka Prvog svjetskog rata, te različitog poimanja uloge Gavrila Principa i "Mlade Bosne". Jeste li razgovarali o tom pitanju?
IGNJATIJEF: To da li je Gavrilo Princip terorista ili heroj, o tome bi se dalo raspravljati u naučnim krugovima. Činjenica je da su neki od najvećih terorista u historiji bili najveće patriote. Ljudi koji su voljeli svoju zemlju. Međutim, odmah moram reći da sam demokrata i da ne odobravam nikakva ubistva, u bilo koju svrhu, ni u bilo kakvim okolnostima. Dosta dugo sam prisutan na prostorima bivše Jugoslavije, više puta sam dolazio i smatram da vas na neki način historija kune, proklinje. Vi treba da sjednete i razgovarate. Činjenica je da se nikada u potpunosti nećete složiti oko nekih stvari, ali činjenica je i to da od njih ne možete pobjeći. Bio sam u Jasenovcu 1992. godine. Imao sam priliku da vidim koliko je Srba nastradalo zajedno sa Jevrejima i partizanima u toku Drugog svjetskog rata. Isto tako sam 1992. imao priliku da vidim veliki broj srpskih izbjeglica koje su zapravo protjerane iz Srpske Krajine, iz Hrvatske, u rubna područja i koji su tražili utočište na graničnim područjima Srbije. Naime, društvo mora smoći snagu da prizna šta se desilo na području bivše Jugoslavije. Priznanje boli i priznanje onoga što se desilo ne poništava bol i to ne može biti nikakva ispirka ni za jednu stranu, ali sama činjenica priznanja sama po sebi već je dovoljna. Jako je bitno da ljudi na svim stranama priznaju šta se desilo. Vjerujem da, kada bi svi Srbi, Hrvati i muslimani priznali šta se desilo, lakše bi živjeli jedni pored drugih.
NN: Sve češće se spominje mogućnost osamostaljenja RS. Možete li napraviti neko poređenje s glasovima za samostalnost koji se javljaju u Kvibeku, Kataloniji, Belgiji?
IGNJATIJEF: Protiv sam otcjepljenja i to što kažem mislim za sve ove zemlje koje ste spomenuli. Uvijek promoviram, gdje je to moguće održati, multietničko i multireligijsko društvo, iako znam da je to izuzetno teško, naročito u zemljama koje su preživjele rat. Svi u RS jako dobro znaju, to je politička činjenica, da kad bi se RS otcijepila od BiH, bilo unilaterarno ili da se pripoji Srbiji, to bi vodilo njenoj izolaciji na međunarodnoj sceni i apslutno bi joj zatvorilo vrata u EU. Jednostavno mislim da to ne bi bilo mudro i da je pred RS zadatak da iznađe načina da se potrudi da BiH uspije. Znam da je Dejtonski sporazum težak, ali on je težak svima i nemam nikakvih iluzija u tom smislu i mislim da je pravi način ostanak u BiH.
NN: Kako bi referendum u RS uticao na drugi entitet?
IGNJATIJEF: Bio sam u RS u više navrata, mislim da otcjepljenje ovog entiteta nije održivo ni politički ni ekonomski, koncept je takav da ukoliko nema BiH, ne vidim ni da ima RS, nekako je sve to uzajamno povezano. BiH omogućava RS da postoji i jedini način za RS je da ostane u BiH. Vama treba novi ustav. Ne kažem da je to lako, ali je potrebno. To je izazov i teškoća i u Irskoj i u Kanadi i tu treba vremena, možda i 20 i 30 godina. Smatram da Ustav treba da ide u tom smijeru i treba se skoncentrisati na pojedince, a ne na etničke skupine.
NN: Poredili ste rat u Siriji s ratom u BiH. Zbog čega i šta je to što Vas je nagnalo na to poređenje?
IGNJATJEF: Sirija je vrlo različita od BiH i te dvije stvari ne treba miješati. Ono što jeste činjenica je da su oba društva, i sirijsko i ovo vaše, bila multikonfesionalna. I u Siriji su živjeli i suniti i šiiti i Jevreji i kršćani... I ono što je bila sličnost je to da je u Siriji vladao diktator koji je imao svoju tajnu policiju. Ne želim reći da je Tito bio diktator, štaviše imam visoko mišljenje o maršalu, ali ono što jeste činjenica je da Jugoslavija pod Titom nije bila demokratska država, kao što ni Sirija pod Asadom nije bila demokratska država. Na koncu su obje države zbog takvog režima eksplodirale i ta eksplozija je u bivšoj Jugoslaviji izbila na više mjesta i u konačnici došlo je do raspada i jedne i druge države. Zemlje su različite i ne bih sad ovdje pravio nikakve lažne analogije. Volim demokratiju i mislim da je sada zadatak za BiH da pokuša iznaći demokratski modus življenja, makar jednih pored drugih. Nisam neko ko ovdje propovijeda pomirenja, ali ako se uspije iznaći modus da ljudi žive jedni pored drugih, za mene će to biti dovoljno dobro.
MIRSADA LINGO-DEMIROVIĆ
(Nezavisne novine)
No comments:
Post a Comment