Pobrdje
Hodža Malić, kojeg su svi poznavali pod imenom Babo,
stanovao je u Bikića kući (prvoj kući do Arnaudije, ulicom ka mostu na Crkveni,
koji se, po prilici, nalazio na postojećoj velikoj raskrsnici, na početku
naselja Lauš), ali se nedaleko pročuo jer je "bacanjem" - razgrtanjem
graha, gotovo uvijek predskazivao događaj, pogađao istinu. Na to svoje znanje
bio je osobito ponosan.
Osobito su mu dolazile žene. Bilo je između dva svjetska
rata, i vrlo uglednih dama koje su ga pohodile, ali i onih iz nižeg staleža. S
obzirom da je njegova prijeratna tarifa bila 10 dinara za jedno "bacanje
graha", živjeli su dobro on i njegova jedinica - kći Fatima. Iz obilja
"punih pogodaka" hodže Malića, iz ‘’čitanja" graha, u sjećanju
mi je, jer sam nekim načinom bio svjedokom, pošto se događaj zbio, i godinama prepričavao,
osobito u zgradi u kojoj smo stanovali, pošto što smo, kako je to nekoć bilo,
svi susjedi, komšije zajednički dijelili radost i brige.
Dakle, u neposrednoj blizini, u najbližem susjedstvu, živjela
je dobra i ugledna obitelj Š. Iako je ostala samohrana majka sa četvoro djece,
svu svoju djecu je kao glava obitelji izvela na put tako da su svi završili
najmanje srednju školu i postali i priznati i poznati. Dragica, jedna od dviju
kćerki u obitelji Š, u vrijeme okupacije, iako je bilo opasno po nju i njenu
obitelj, uvelike se počela zabavljati s kolegom iz ureda - Duškom, naočitim
muškarcem, koji je, kasnije se pokazalo bio jedan od najvećih banjalučkih
ilegalaca, partizanskih suradnika. S obzirom da je Duško provodio svakodnevno
sate i sate u kući obitelji Š., svi su držali da je pitanje sklapanja braka
"gotova stvar". Mjeseci pa i godine, koje su proveli zajedno, bili su
jamstvo takvoj sigurnoj prognozi.
U tako "gotovoj stvari" zbio se dolazak partizanskih
jedinica, u Banjaluku, u jesen 1944. Među Banjalučanima koji su se prilikom
povlačenja partizana otisnuli na oslobođeni teritorij, bio je i Duško. Ubrzo je
stigao glas da je živ i zdrav u Sanskom Mostu i potom je nastupilo vrijeme ćutanja. Ljepotica Dragica, naravno, brinula je za svoga Duška.
Kako mjesecima nije dobila nikakvo pismo, a pošta s partizanske teritorije je
sporo stizala, teško se probijala u opkoljenu Banjaluku, Dragica odluči u gatanju potražiti utjehu
da bi ublažila svoj nemir. Zajedno s
pouzdanom prijateljicom pokucala je na vrata hodže Malića. Nije uopće čekala,
odmah je Babo "bacio grah".
-Muškarac na kojeg
mislite živ je i zdrav; živ će se vratiti, bez ogrebotine, kući u Banjaluku...
Dragica i prijateljica su se zadovoljno pogledale. Međutim,
Babo je i dalje gledao u grah. Kao da je razmišljao da li da kaže ono što je u
grahu vidio, ili ne. Ipak, progovori.
- Ne nadajte mu se. Neće se nikad više vama vratiti.
Dragica i kona joj, na to se veselo nasmijaše. Hodža Malić
se osjeti pogođen i povrijeđen. Nije mogao sakriti svoje nezadovoljstvo.
- Ma čujte, ako Vam se bude vratio, a to znači ako Vas bude
oženio, ja ću Vam pokloniti za svadbu najvećeg kurban ovna.
Tu je hodža Malić malo zastao, ponovo je bacio pogled na
grah i još jednom obećao: "Da, da, daću Vam najvećeg kurban - ovna, ako...
"
Dalje ponavljanje ni jedna od posjetiteljiki nije čula. Bile
su na vratima, u predvorju, uznemirene, jedna drugoj govoreći: “Ma pusti ga,
glavno je da se Duško vrati živ i zdrav!"
Hodža Malić nije došao u priliku da ispuni obećanja.
A Dragica se osjećala neprijatno zbog Duškova ponašanja, pa
je čak i promijenila mjesto stanovanja -napustila je grad na Vrbasu.
Osamljenost ju je, nažalost, pratila do kraja života.
(Aco Ravlić:
‘Banjalučke anegdote’)
No comments:
Post a Comment