Prije nekoliko dana, britanski Telegraf je objavio vijest da
BBC planira imenovati Ronu Fairhead, ženu koja već dugo učestvuje u upravljanju
najutjecajnijih medijskih kompanija, poput Financial Times Group Limited,
Economist Newspaper Limited, i ima pozamašno iskustvo u međunarodnoj
industriji, izdavaštvu i finansijskom poslovanju, za predsjednicu Upravnog
odbora BBC-a, najveće svjetske korporacije za radijsko i televizijsko emitovanje.
Naslov pod kojim je ova vijest osvanula glasi ovako: „Majka troje djece spremna
preuzeti rukovođenje BBC-jem.“
U istom periodu, Telegraf je objavio vijesti o imenovanju
nekoliko muškaraca na druge odgovorne pozicije, ne pominjući njihovu djecu i
privatne živote iako ih nesumnjivo imaju. Ovo je očiti seksizam i pokušaj da se
dovede u pitanje profesionalni uspjeh žene koja mukotrpno godinama gradi svoje
mjesto u dominantno i neprikosnoveno muškom svijetu.
Naslov je provocirao reakcije brojnih žena i muškaraca koji
prepoznaju vrijednosti uspješnog rada, ne definišući ga privatnim životom,
spolom osobe koja posao obavlja, kao ni mogućnostima da ima ili nema djecu. I
nije ovo prvi put da se uspjeh žene mjeri njenom maternicom i brojem djece koju
je rodila. Globalno i lokalno tržište bez pauze i zastoja proizvodi seksizme i
prigodno ih koristi kad god se za to ukaže prilika, naročito ako se žena usudi
da preskoči tradicionalno ženske poslove i zanimanja i zakorači u svijet u
kojem nepisana pravila kažu da tu nema šta da traži.
Naslov pomenutog članka je ukopao Ronu Fairhead u identitet
koji joj je tradicija dodijelila i koji se drznula da samoinicijativno zanemari
godinama radeći na rukovodećim pozicijama. Može li ona to? Da li ćemo Roni
dozvoliti da preuzme rukovodeću poziciju u globalnom medijskom gigantu, kada
znamo da troje dječice kod kuće čeka svoju majku? Ona im treba, da li ćemo biti
toliko okrutni i to zanemariti? Šta uopšte jedna majka troje djece može
napraviti na ovako zahtjevnom i odgovornom poslu koji traži maksimalno
angažovanje? Šta će BBC kada joj se neko od djece razboli pa bude prinuđena da
ode na bolovanje? Kada je već ovako fertilna, možda joj padne na pamet da rađa
još, a onda ćete se gnjaviti pronalaženjem druge kompetentne osobe. Eto problema!
Šta uopšte njen muž misli o svemu ovome? Zar vam nije bolje, braćo iz BBC-ja,
odmah lijepo imenovati muškarca, pa da spriječite sve te katastrofe?
To su pitanja koja suptilno izviru ispod površine i plivaju
na sve strane, sugerišući njenu poslovnu nesigurnost, dovodeći u pitanje njenu
kompetentnost i u konačnici veoma izvjesni gubitak profita.
U Bosni i Hercegovini nije ništa drugačije. Malobrojne žene
angažovane u javnom, poslovnom i političkom životu se godinama pitaju za
porodicu, muževe, djecu, stil oblačenja, omiljene recepte, pomoć u kući i
načine na koje njihova porodica reaguje na njihov profesionalni uspjeh. Pod
lupom su njihovi odlasci ili neodlasci na pijacu, kuhanje čorbi, sarmi,
pečenja, kolača, pripremanje djece za školu, čišćenje, odlasci na frizuru,
kozmetičke tretmane. Imaju li te, superžene, vremena za gledanje televizije,
boravak sa djecom u prirodi, prate li njihove slobodne aktivnosti, odlaze li na
roditeljske sastanke? Jesu li one uopšte normalne žene, ili su zanemarile sve
što se od njih očekuje kako bi bile tamo gdje im očito nije mjesto?
I tako do kraja i nazad. Žene spremno dočekuju ove napade,
neumorno dokazujući svoju podobnost i potvrđujući da su dobile dozvolu da budu
van kuće jer su obavile sve, baš sve što su trebale i što se od njih očekuje. I
samo nakon tih javnih potvrda privatne uspješnosti one mogu da budu izvan
porodice, i samo tada mogu biti političarke, predsjednice, direktorice,
naučnice, i ostalo što inače ne mogu biti. Samo ukoliko su svima dokazale da su
privatno supermajke, supersupruge i superdomaćice, mogu biti i sve ostalo.
Naravno, samo ukoliko su oku ugodne.
Kada dobijemo sve ove priznanice, crno na bijelo, onda,
možda, i možemo razumjeti, odobriti i u konačnici i povjerovati u sposobnost
žena da budu uspješne i da "valjaju" nama i ostalom svijetu.
Ne govorim o imaginarim situacijama. Tokom posljednjih
dvadesetak godina svog profesionalnog angažovanja, nebrojeno puta sam čula i
čitala izjave drugih žena kojima je ovaj ispit javno-privatnog sukoba bio
nametnut, ili sam sama bila pitana o svom privatnom životu tamo gdje sam
trebala da govorim o stvarima kojima se bavim.
I radi toga me zaista ne čudi javna kandžija koja je udarila
Ronu Fairhead, superženu u akciji. Iskreno joj želim da živi svoj život i radi
posao jednako dobro kao i do sada
Da se dokazuje samo sebi. Recepte da ostavi u kuhinji.
Aleksandra Petrić
Banja Luka, septembar 2014.
(Manjine.ba)
No comments:
Post a Comment