Sudbina Aralskog jezera

O Aralskom jezeru na granici Uzbekistana i Kazahstana, sa pritokama Amu Darji and Sir Darji,  ucili smo na casovima Geografije, vjerovatnoi u Osnovnoj skoli i u Gimnaziji.

Zato se vjerovatno jos danas sjecam pritoka koje cine ovo jezero. Kako to da se danas ne sjecam sta sam juce jeo, vjerovatno je pitanje za neke doktore koji su specijalizirali gerijatriju.

Elem, citam da se proces kopnjenja ovog jezera, o kome smo tih dalekih sezedsetih culi i citali, nastavio i u medjuvremenu jezero je skoro potpuno nestalo.

Razlog je naravno covjek i njegova zelja da koristi i iskoristava prirodu – do daske.

Rijeke pritoke, lijepih imena Amu Darja i Sir Darja koristene su za bjesomucno navodnjavanje polja pamuka koji se naravno dobro prodaje.

Koristene, koristene i jos se koriste, ali vode koja je doticala do jezera je sve manje.

Jezero je skoro potpuno presusilo – unisteni svi oblici zivota u njemu. 

Unisteno ribarstvo i pratece industrije.

I tako je zbog jedne industrije i vece zarade unistena drugu, koja ce na kraju unistiti i samu sebe.

Sve to je rezultat covjekovog neshvatanja znacaja balansa u prirodi i njegove  nebrige o okolini koja ga okruzuje.

Da li ce covjeku uspjeti da na kraju unisti i samog sebe ostaje da vidimo. Naravno samo neki od nas koji namjeravaju zivjeti jos hiljadu godina.

Nadu ipak budi pokusaj Kazahstana da, uz pomoc kredita medjunarodne banke, podigne nivo vode u sjevernom dijelu jezera. Za sada su ga u poslednjih nekoliko godina podigli za 8 metara, sto nije beznacajno.

Uzbekistan jos uvijek gaju pamuk.