Lana Bastašić: IZOLACIJA

Nekad sam voljela da rano ujutro zapertlam svoje crvene čizme i odem do ulice Petra Kočića i gledam u stare kuće i zamišljam kako se iza starih, prašnjavih draperija kriju neki tihi promatrači mene i... U toj ulici ima i jedan mali lokal nalik na neke scenografije iz pjesama Edit Pjaf i nekoliko korijenjem modifikovanih trotoara i jedno dvorište bez lopte, ljuljaške ili neke druge priče i... To je bilo prije, ne znam za sada. Morala bih da odem da provjerim. Ili odite vi, mladi gospodine, ako budete imali vremena. Odite da vidite da li su trotoari u ulici Petra Kočića dovedeni u red.

Moji još uvijek vjeruju kako ću ja ipak raditi u nekoj kancelariji za neku pompeznu firmu zvučnog naziva. Mene sve to, da vam pravo kažem, podsjeća na onog poslovnog čovjeka sa četvrte planete. Koji je brojao zvijezde i ispisivao ih na papiriće i ostavljao onda te ceduljice u banku i hvalio se kako ih posjeduje. Možete li da zamislite mene u nekoj kancelariji? Možete li da zamislite ovu haljinu u nekoj kancelariji?

Jednom su mi ponudili da glumim u nekom kratkom filmu. Rekli su mi da im treba neko sa akcentom, neko nizak i pomalo čudan. Rekla sam im: „Nisam ja čudna, samo se pretvaram da jesam.“ Nisam ni jednako niska na svim dijelovima svijeta. Iznenadili biste se koliko sam visoka za neka podneblja. I akcenat je, uostalom, definisan meridijanom? Negdje bi rekli da govorim savršeno. Oni su htjeli da budem neka prolaznica koja pozdravi protagonistu dok izlazi iz lokalne pekare sa tvrdim kroasanom u kesi. Odbila sam. Ja ne jedem kroasane. Ne mogu da ih podnesem.

Nisam ja čudna, znate? Morala bih da izađem vani da procijenim. Ovdje sam samo... Neko. U šarenoj haljini, sa masnicom na koljenu. Teško da biste to mogli da okarakterišete kao čudno. To je samo tužno. Ništa više.

(‘’Ja sam priča’’, Banjaluka, 2009.)