In memoriam: Jovan Joco Bojović

(1934 – 2015.)

ČESMA

Žila zemlje u česmi teče,

žeđ napaja.

Spečena usta ponos prezru,

kičmu do mlaza saviju,

ljube.

Nebo zažedni, i zemlja,

česma usahne,

suze poteku.

Nebo se napije, i zemlja,

česma poteče.

Svim ustima česma sevap daje.

(Jovan Joco Bojović: 'Dajak Pantokratora')

Jovan Joco Bojović (1934-2015.) objavljivao je poeziju i prozu u časopisima i novinama (Odjek, Putevi, Most, Vjesnik, Život, Književna reč, Male novine, Glas, Oslobođenje i dr.). Objavio je knjige: Dajak Pantokratora, Poslije gozbe, Ulaz u lavirint, Između tvrđave i rijeke i Dvoboj nad rijekom. Zastupljen u više antologija, fotomonografija i pjesničkih hronika. Akademik Vlado Milošević komponovao je muziku za simfonijski orkestar i bariton na četiri njegove pjesme. Bio je član Udruženja književnika BiH. Odlikovan je Ordenom rada i Ordenom zasluga za narod. Dobitnik je Majske nagrade za sport i nagrade 'Veselin Masleša' iz oblasti kulture.

SPIN DOKTORI

Nasao sam dobar primjer znacenja pojma "spin doktor": "Spin doktori na obje ( politicke) strane su vec proglasile pobjedu njihovog kandidata, cim je debata zavrsila."  

Iako zvanicno ne postoji titula "spin doktor" mnogi to rade profesionalno i vise ili manje uspjesno.Neki od njih su na politickim ili inim drugim pozicijama, neki drugi su im savjetnici...

Evo sada jednog neuspjenog pokusaja covjeka koji je u toj vjestini godinama bio uspjesan, ali mu, ocito je, u zadnje vrijeme, ponestaje inventivnosti.

Nekada, davno, sam poznavao tog covjeka i vjerujte mi na rijec, bio je veoma pozitivan, radan i vrijedan. I jos nesto, postovao je ljude oko sebe. Znam da ce mi malo ko vjerovati ovo sto sam rekao, ali bilo je tako. Zasto i kako se promijenio, je za posebnu analizu.

Moje skromno misljenje je da je VLAST nad ljudima i njihovim sudbinama svemu kriva. I ne samo kod ovog slucaja.

Jedino sto pokusava uraditi je okrenuti situaciju u svoju korist. A situacije je zapravo potpuno jasno onome ko zeli da mu bude jasna. Naime nazvao ga je njemacki politicar i rekao mu da prihvati tu jebenu izjavu ili ce biti (politicki) uklonjen. 

I maca podvila rep... I to pred mrskim njemackim politicarem... Ali kako to sada objasniti plebsu  a da se sacuva obraz , bar pred onima koji ne kuze?... A mnogo je takvih. Na zalost...

Elem evo vam vijesti iz njegovog biltena, Nezavisnih novina, pa vi sami prosudite:

Dodik: Nova verzija izjave prihvatljiva

BANJALUKA - Predsjednik RS Milorad Dodik ocijenio je da je izjava o opredijeljenosti BiH za reforme na putu ka EU prihvatljiva za Republiku Srpsku, imajući u vidu da je uvaženo sve što je tražila koalicija SNSD, DNS i SP.

"Nije važno što je naše zahtjeve prihvatilo Predsjedništvo BiH, bitno je da su to prihvatili šefovi diplomatije Njemačke i Velike Britanije, koji su samo potvrdili da su naši zahtjevi sasvim logični i normalni", rekao je predsjednik Srpske.

Dodik je naglasio da je danas imao i telefonski razgovor sa njemačkim ministrom inostranih poslova Valterom Štajnmajerom i da su se saglasili da ova verzija izjave može da bude prihvatljiva.

Na pitanje Srne da li današnji razgovor sa njemačkim diplomatom demantuje tvrdnje pojedinih predstavnika PDP-a i SDS-a da su Milorad Dodik i SNSD, čiji je on lider, "prošlost i da niko iz EU na njih ne računa", predsjednik Srpske je rekao da "ne želi da komentariše spekulacije nezrelih političara, za koje je sve prihvatljivo i ništa nje sporno zarad ulaska u vlast".

"Moj razgovor za ministrom Štajnmajerom danas je definitivno otklonio bilo kakvu mogućnost da Evropa, a posebno Njemačka i Velika Britanija, imaju neku lošu namjeru ili da će se njihova dobra namjera zloupotrijebiti u domaćim političkim vrtlozima. Štajnamjer prvenstveno želi napredak. U tom pogledu, smatram veoma važnim današnji razgovor i saglasnost o tim, veoma bitnim pitanjima po Republiku Srpsku", naglasio je Dodik.

On je ocijenio da su sve komplikacije u vezi sa izjavom o evrointegracijama izazvali domaći političari - od zahtjeva SDA koji su poznati po mnogim pitanjima kada je riječ o BiH pa do tragičnog nepoznavanja situacije od SDS-a koji može da prihvati sve što se ponudi.

"To govori da smo bez potrebe izgubili vrijeme", zaključio je predsjednik Republike Srpske.

Omer Karabeg: Zašto teorija zavjere

Zašto je na području bivše Jugoslavije toliko popularna teorija zavere? S novinarom Omerom Karabegom razgovaraju dva istoričara - Dubravka Stojanović iz Beograda i Tvrtko Jakovina iz Zagreba.

DUBRAVKA STOJANOVIĆ: Kad je reč o većinskom mišljenju u Srbiji, za raspad Jugoslavije "krivi su", pre svega, Nemačka, Vatikan i ostale velike sile koje su po tom tumačenju razbile Jugoslaviju, kao i Slovenija i Hrvatska, koje su napustile tu državu i na taj način je srušile. Mi se još nismo pomakl od tumačenja Slobodana Miloševića.

TVRTKO JAKOVINA: U Hrvatskoj imate jednu drugu priču - da Hrvatsku nitko na kugli zemaljskoj nije htio, a da je ona unatoč tome nastala, pa je onda i njezina samostalnost puno specijalnija i posebnija od nezavisnosti svih drugih država u svijetu koje su u to vrijeme postale neovisne.
STOJANOVIĆ: Jedan od načina na koji istorijska nauka potpiruje, ako tako mogu da kažem, teoriju zavere je to što se ona ne bavi poslednjim ratom tvrdeći da to nije moguće. Istovremeno, ono što se uči u školama i što piše u udžbenicima je par exelence teorija zavere. Analizirala sam svih pet-šest udžbenika za osmi razred osnovne škole i četvrti gimnazije. To je jedino tumačenje.
JAKOVINA: U Hrvatskoj je gotovo opći konsenzus da je to što se dogodilo bilo pozitivno i priželjkivano, potvrđeno na referendumu i na izborima i konačno sankcionirano od međunarodne zajednice. Prema tome, raspad Jugoslavije nije upitan, s obzirom - biću malo ironičan - da je Jugoslavija bila smišljena da bi se Hrvate držalo u pokornosti.
STOJANOVIĆ: Tomislav Nikolić se vrlo često bavi storijom, gotovo da drži predavanja o istoriji, i ta njegova tumačenja uvek se svedu na ono što je najjednostavnije - na stereotipe i teoriju zavere. On uvek pominje NATO bombardovanje, a pominju ga i mnogi drugi da bi, kad nemaju argumente, kritičarima zapušili usta, a niko se ne zapita kako smo baš mi došli u situaciju da nas čitav NATO pakt bombarduje i kakva je naša odgovornost u svemu tome.
JAKOVINA: U Hrvatskoj je dominantna priča da Hrvati nikada nikoga nisu napadali, da su se uvijek branili i da nikada nisu osvajali tuđe, dok se to, eto, ne može reći za naše susjede. To je naprosto matrica po kojoj živite.
STOJANOVIĆ: Za teoriju zavere je tipično da u njoj nema logike, tako da cela konstrukcija pada kada počnete da postavljate elementarna logična pitanja. Svaka teorija zavere je uspešna onda kada budi određene emocije. Te emocije su uvek uperene protiv nekoga koji vam navodno radi o glavi. Na taj način se otvara ventil mržnje za strašne socijalne frustracije koje se zbog izuzetno teške ekonomske situacije svakodnevno akumuliraju. Jednom ćete mrzeti susedne narode, drugi put svoje sugrađane koji su drukčiji od vas, treći put Jevreje, četvrti put Angelu Merkel i ko zna koga još. Kod nas se, bogami, taj cilj iz dana u dan menja.
JAKOVINA: Ako postavite logično pitanje, sve konstrukcije o uroti postaju besmislene. Mogu vam odgovoriti jedino tako da vas optuže da ste u najmanju ruku naivni ili da pripadate krugu
urotnika ili onih koji žele sve loše vlastitom narodu. Spomenuću jednu priču koja, doduše, dolazi sa najdesnijih portala. Predsjednik Josipović je lansirao svoju kampanju iz takozvanog Meštrovićevoga paviljona, to je umjetnički paviljon u središtu Zagreba. Ta zgrada, koja spada među najbolje stvari koje je Meštrović uopće napravio, okrugla je, pa su onda napisali da Josipović nije slučajno izabrao takvu zgradu, jer ona ima oblik masonskog okupljališta, pa je onda jasno tko upravlja ovom zemljom. To su djeca udbaša, kada već nema udbaša, i masonski krugovi koji vuku konce ne samo kod nas nego u svijetu, a oni su, zna se, protiv iskonskog hrvatstva.
STOJANOVIĆ: Zašto ljudi pričaju o zaverama? Zato što se, kada o tome pričaju, osećaju nadmoćno. Kada u nekom društvu kažete: "Bože, kako to ne znate, pa taj i taj je mason", onda vi dobijate na važnosti jer, eto, imate ekskluzivnu informaciju. Prema tome, to je i psihološki važno.
JAKOVINA: Ja pratim reakcije mojih studenata, kada im pričajući o nekom političaru ili značajnoj ličnosti onako usput spomenem da je ta i ta ličnost židovskog porijekla. U svakoj grupi u kojoj sam predavao uvijek postoji po dvoje-troje onih koji reagiraju po modelu - aha, zna se, dakle, ko ima vlast nad svijetom. Fascinantno je koliko dugo traju te predrasude, iako ovdje ima vrlo malo Židova.

(Most Radija Slobodna Evropa)

Snijezna oluja promasila New York

Meteorolozi su nedjelju dana unaprijed najavljivali strasnu, nikad ranije zabiljezenu snijeznu oluju u New Yorku gradu, New Yorku, drzavi i pet susjednih drzava SAD.

Noc pred oluju gledam CNN. Svi reporteri na terenu. Postavili se na propuh,  mjesta na kojima je vjetar najjaci, bore se sa naletima, sa svijegom koji pocinje i izvjestavaju o strahoti koja dolazi.

A oni su tu da se zrtvjuju za svoje gledaoce, gazde koji ih placaju. Predvidjaju i kao da prizivaju katastrofu. Meteorolozi se smjenjuju, pokazuju na digitalnim kartama nadolazecu neman u obliku snijegai vjetra razorne moci.

Ono sto ja i tada vidim je da ti moderni neandertalci, u svom sado-mazohistickom nagonu samo siju paniku. Potrebnu ili nepotrebnu? (Panika nikada nije potrebna -Samo hladna i pametna glava je potrebna.)

Politicari isto tako u panici. Drze konferencije za stampu, istim onima koji siju paniku. 

Donose neophodne odluke i mjere. Pokazuju i dokazuju odlucnost.

Noc pred najavljenju oluju New York postaje avetinjski grad.

Zalihe vode i konzervisane hrane opuhane sa polica na prodavnicama. Zabranjeno kretanje svim vozilima osim hitne pomoci, policije i vatrogasaca.

Podzemna zeljeznica i gradski saobracaj zatvoreni. I skole naravno; I industija. Sve zatvoreno. 

Grad zamro i ceka oluju. Ceka najavljenih metar snijega  orkanski vjetar.

I onda, na srecu gradjana – corak! 

Snijega  palo dvadesetak centimetara; Vjetar malo puhao ( a bogami i duvao) - i prestao.

Oluja promasila najvecu svjetsku metropolu koja je pred njom zamrla. Otisla malo nagore i istresla se na druge gradove. Ali to vise nije velika vijest kao kad bi se istresna na New York.

Narod New Yorka sretan!  

Novinari, nastoje da to sakriju, ali kao da su razocarani!

Politicari i meteorolozi predmet ismijavanja - bas tih novinara!

Cudna je ta ljudska rasa!

Dino Bauk: Vrli novi svet

U pravom trenutku, posle 29. novembra, bivšeg Dana republike, a pre 26. decembra, sadašnjeg slovenačkog Dana nezavisnosti i jedinstva, The New York Review of Books je objavio tekstČarlsa Simića o majstoru pripovedanja Aleksandru Hemonu, razapetom između dva sveta, koji je u proleće 1992. otišao iz rodnog Sarajeva na kulturnu razmenu u Čikago, da se više nikad ne vrati.

Pažnju mi je privukao Simićev opis države koju je Hemon napustio, u kojoj sam se i ja rodio i koja se raspala u krvi u godini mog punoletstva:

“Sedamdesete i osamdesete godine prošlog veka bile su zlatne godine za veliki broj mladih ljudi u Jugoslaviji. Univerziteti su bili vrhunski, kao i neke srednje škole. U gradovima je bujao kulturni život. Mladi ljudi su gledali iste predstave i filmove kao njihovi vršnjaci u zapadnim gradovima. Čitali su savremenu evropsku i američku književnost, slušali rok i bluz i povremeno putovali u inostranstvo. Uz podršku države izlazili su brojni književni časopisi, koji su objavljivali prevode proze i poezije, pa bi tako recimo jedan broj bio posvećen savremenoj argentinskoj prozi, sledeći skandinavskoj poeziji i tako dalje. A onda se sve promenilo. Sa raspadom Jugoslavije suzili su se kulturni horizonti. Pobedili su nacionalisti. Oni koji su sebe doživljavali kao građane sveta, mogli su samo da pobegnu glavom bez obzira.”

Da li je to zaista realan opis 20-godišnjeg perioda pre raspada 23-milionske socijalističke države? To je nesumnjivo nostalgična i nužno idealizovana slika, jer Simić izbegava da navede bilo kakve nedostatke te zemlje – na primer, očigledni manjak demokratije i slobode; ali ono o čemu govori se zaista teško može poreći.

Sam Simić nema mnogo razloga za idealizovanje države iz koje je 1954. kao dete iz građanske porodice – pošto je u Beogradu preživeo nemačku okupaciju (Kažu mi ali ne verujem / da sam tog leta video ljude / obešene o telefonske bandere. / Sećam se da mi je majka / često pokrivala oči. / Umela je da mi odjednom / pokrije glavu svojim mantilom), a onda i savezničko bombardovanje – emigrirao u SAD. Možda ga baš zato treba shvatiti ozbiljno.

Kao potvrdu Simićeve teze o zlatnim godinama kulture dovoljno je preslušati bilo koju pesmu Milana Mladenovića, čiju smo 20-godišnjicu smrti nedavno obeležili, pročitati neki odlomak iz proze Danila Kiša, pesmu ili esej Aleša Debeljaka ili pogledati radove likovnog kolektiva Irwin – svako od ovih dela dokazuje da je multikulturni prostor od Alpa do Vardara, i od Panonske nizije do Jadrana, zaista bio plodno tlo umetnosti.

U mojoj ličnoj arhivi osamdesete je obeležilo jedno jesenje veče 1988, kada sam kao novopečeni gimnazijalac u dupke punoj Festivalskoj dvorani stajao ispred bine sa koje su nam Milan, Magi, Bojan i Žika, članovi grupe Ekatarina Velika, pravo u vene ubrizgavali eksplozivnu mešavinu poezije, rokenrola i kosmopolitizma. Verujem da je, bez obzira na nedemokratski socijalistički okvir u kome smo živeli, i bez obzira na naš Ponte Rosso džins i naše lažne starke, te večeri ispred bine u Festivalskoj dvorani stajalo jedno hiljadu nas samouverenih građana sveta, od kojih 25 godina kasnije niko nije mogao da se nađe u ulozi novopečenog predsednika slovenačke vlade, koji posle posete Nemačkoj izjavljuje da je zadovoljan jer su ga Nemci primili sa poštovanjem.

Naravno, nije tako: slušanje EKV-a ili bilo kog drugog tadašnjeg novotalasnog benda nije pouzdana vakcina protiv nacionalističkog ludila ili udvorištva vlasti novonastalih država prema zapadu. Očigledno sam upao u nostalgičarski trip, iz koga može da me trgne samo poštena šamarčina – a ko bi mi je bolje opalio od Bosanskog psiha Damira Avdića, koga prosto čujem kako na moju kuknjavu kaže: Jebo ti EKV majku, pičko jedna nostalgična! I još: Bratstvo i jedinstvo je završilo na dva crna flora – u masovnim grobnicama i koncentracionim logorima.[1]

Posle ove poštene šamarčine, pogled na prošlost mi se suštinski menja. Koncertne i pozorišne scene, police sa knjigama i galerije zamenjuju prizori blatnjave ulice u Vukovaru, kojom posle pada grada odlaze civili, koje pijanim pevanjem ispraćaju odrpani srpski rezervisti; sunčanog julskog dana u Srebrenici i generala Mladića koji tapše muslimanskog dečaka po obrazu i obećava mu da će sve biti u redu; srušene džamije u Ahmićima; ljudske klanice na pijaci Markale; traktorske kolone koja pred Olujom beži iz Knina i Krajine; krvavi zidovi i istrošene elektrode u splitskom zatvoru Lora, i mrtva deca porodice Bogujevci u dvorištu iza kuće u Podujevu. To su rezultati valjanja krvave nacionalističke grudve, koju nisu zakotrljali ruralni i nekulturni pripadnici plemena, da ne kažem naroda, već njihovi najproduhovljeniji pripadnici, akademici i pisci.

U to vreme je Rade Šerbedžija, čekajući na uloge ruskih gangstera u holivudskim blokbasterima, vežbao gitaru u londonskom stanu; Mira Furlan je, pošto je zbog mešovitog braka bila primorana da napusti prostor na kome je bila jedna od najvećih filmskih diva, igrala sporednu ulogu u Zvezdanim stazama; Sonja Savić se borila sa siromaštvom; Koja iz Discipline kičme je u Londonu sa cover bendom svirao hitove YU roka, a Džoni Štulić u Holandiji igrao mali fudbal i pušio džoint za džointom.

Ali ako je i general Gotovina, optužen za ratne zločine pa oslobođen i dočekan u domovini kao svetski šampion, rekao da je rat prošlost i da treba da se okrenemo budućnosti – možda mi možemo da se usudimo da pogledamo bar u sadašnjost.

Ako je nostalgična idealizacija sedamdesetih i osamdesetih godina Jugoslavije besmislena, a podsećanje na krvave devedesete nepoželjno, preostaje nam, u vezi sa uvodnom Simićevom tvrdnjom, da utvrdimo kakve su nacionalne države koje su nastale kao spin-off raspadnute Jugoslavije. Da li je nastalo šest manjih nacionalnih država sa vrhunskim univerzitetima i gimnazijama, sa uzavrelom kulturnim scenom, funkcionalnim zdravstvenim i penzionim sistemom – dakle, države u kojima se živi onoliko dobro koliko se sedamdesetih i osamdesetih živelo u višenacionalnoj Jugoslaviji? Hm.

Stanje u Bosni verovatno nije moguće opisati bolje od Nenada Veličkovića u njegovom Sahibu, gde kaže: “Vlada Nijemcima prodaje stare državne vile da bi kupila nove službene njemačke automobile. Za dvadeset godina država će imati dvadeset vila manje i dvadeset autootpada više.”

U Srbiji vlada svemoćnog premijera Aleksandra Vučića (bivšeg Šešeljevog golobradog PR-a, koji se u svoje vreme s njim potucao po položajima oko opkoljenog Sarajeva, a kome danas, zbog navodne efikasnosti u izvođenju strukturnih reformi, zapadni lideri pevaju hvalospeve i čitava Trilaterala ga zasipa aplauzima) – dok dočekuje ruske i arapske čudotvorne investitore koji će doći sa nestvarnim količinama novca i izgraditi Beograd na vodi i slične “piranske otoke”, razmišlja o prodaji Telekoma, Elektroprivrede, beogradskog aerodroma, kako bi finansirala državni dug i obezbedila gas, naftu i ugalj za zimu. U Srbiji više od dva miliona ljudi živi ispod praga siromaštva i taj broj raste; nezaposlenost je do skoro bila 25 odsto, a onda se nekim statističkim čudom smanjila na 20.

Hrvatska vlada svakog juna sa zebnjom gleda u nebo i nada se dugom, vrelom letu, da bi od turizma kapnulo makar toliko da se zakrpe zimske rupe na penzionoj i zdravstvenoj blagajni. Telekom je već prodala, nudi autoputeve u koncesije, a tu je i par ostrva, ako stvarno bude frka.

Iz Makedonije, osim povremenih virtuoznih solaža Vlatka Stefanovskog do nas ne dopire takoreći ništa. Čak i lubenice na tezge Albanaca u Sloveniji (onih par koji svoje piljarnice nisu pretvorili u pekare) stižu iz Španije. Koliko je prokleto nesrećna ta zemlja, čiju nam je spiralu nasilja objasnio Milčo Mančevski u filmu Pre kiše, najbolje pokazuje tragični kraj njenog jedinog ozbiljnog izvoznog hita iz postjugoslovenskog doba, Tošeta Proeskog, koji je kao najveća pop zvezda “regije” u nastajanju, poginuo u saobraćajnoj nesreći na autoputu Bratstva i jedinstva.

Crne Gore se setim samo kada se pomenu ograđene hotelske plaže, bogati ruski turisti i gliseri sa cigaretama. Dobro, i kad slušam Ramba Amadeusa ili čitam Andreja Nikolaidisa.

A Slovenija?

Dugo je bila svetli primer u “regiji”, kako se sada zove Jugoslavija, a i danas je delimično tako. Ono što brine su negativni trendovi i činjenica da se sve više bavimo istim problemima koje imaju i druge bivše republike. I mi prodajemo državna preduzeća da bismo kobajagi plaćali dugove; i mi smanjujemo penzije i plate javnih službenika i uvodimo školarine, iako ih se, gle čuda, Nemačka upravo oslobađa. Na savetovanje predstavnika svih grana vlasti o budućnosti zemlje, naš predsednik zaboravlja da pozove predsednika vrhovnog suda, a ustavne sudije zaključuju da opstanak demokratije u Sloveniji zavisi od privremenog oprosta grehova jednom političaru. Mislim, okej, postoje državna uređenja koja opstaju i padaju sa jednim čovekom – jugoslovensko je bilo jedno od njih – ali nikad nisam čuo da ih neko naziva demokratijom.

Polako klizimo ka evropskoj margini, gde nas već čekaju ostale bivše republike bivše federacije. Kada stignemo tamo, naš reunion neće izgledati kao Kusturičina bahanalija sa trubačima, pevaljkama, prasićima, jaganjcima i obaveznom kafanskom tučom – već pre kao tihi susret kakav je u Nemoj pesmi opisao David Albahari: “Bilo ih je šestoro, četiri muškarca i dve plave devojke… U tom trenutku, čula je tišinu. I počela da peva nemu pesmu”. U tišini ćemo, dakle, gledati ispred sebe i kontemplirati svako svoju priču o porazu. Možda će mučnu tišinu preseći Mujo (ili Haso, stalno ih mešam) i reći nešto u stilu: Neko nas je zajebao.

Poslednje pasuse sam želeo da posvetim budućnosti i optimizmu, da pišem o okupaciji bioskopa Zvezda u Beogradu, Filozofskog fakulteta u Zagrebu, slovenačkim ustancima koji su prerasli u parlamentarnu stranku; o svežem i novom dahu koji do nas, kao i uvek, stiže iz Sredozemlja, Grčke i Španije, i u “regionu” ujedinjuje generacije rođene oko 1991, koje ne znaju šta je EKV, koje zabole za naše nostalgično sećanje na Otpisane, Branka Kockicu i Profesora Baltazara, koje kad se sretnu ne razgovaraju na zaboravljenom srpskohrvatskom, već, jasno, na engleskom (da ih ceo svet razume) – ali me je ošinuo novi šamar Bosanskog psiha, ovoga puta pravo iz njegovog romana Tiket za revoluciju:

“Deset dana Sanela jebe s Grčkom. Ko revolucija je počela. Grci su krenuli. Evropa će izgorit ko prskalica. Kaki bolan Grci! Đe će oni krenut. Eno ih samo što u more nisu upali. Albanci Makedonci Bugari i Turci ih zgurali noktima se drže za obalu. Đe će oni krenut…”

Sva sreća da promena sveta nikada nije zavisila od ciničnih 40-godišnjaka.

Mladina, 09.01.2015.

Prevela sa slovenačkog Ema Mimica

Peščanik.net, 21.01.2015.

Čedomir Petrović: Zašto mi nismo RTS

Gospodine Čomski,
Znam da ove rečenice koje pišem nećete sigurno nikada pročitati. Šteta, zato što nećete doznati pravu istinu o RTS, ljudima koji su ga vodili, vlasti i njenom predsedniku Miloševiću i zašto ne može da se uporedi tragedija koja se dogodila u redakciji lista „Šarli Ebdo“ sa naručenim bombardovanjem i ubistvom šesnaestoro žrtvovanih mučenika RTS od strane srpske vlasti i njenog predsednika Miloševića u prećutnom dogovoru sa čelnim ljudima NATO pakta. 

Promašili ste temu onoliko. Vi napominjete da povodom vazdušnog udara na RTS nije bilo protesta niti izraza zgražavanja, nije bilo parola "Mi smo RTS" niti istrage o korenima napada u hrišćanskoj kulturi i istoriji. "Naprotiv, napad na novinare je pozdravljen”. 

Pisati o ovako tragičnim događajima, a biti apsolutno neupućen u pravo stanje stvari je nedopustivo. Vi pišete: Napad na novinare je pozdravljen!? Mogli ste bar toliko da se informišete i doznate da među šesnaest žrtvovanih mučenika nije bio nijedan novinar. 

Bilo je novinara te noći na RTS, ali u drugom delu zgrade. Gađan je master, gađano je srce televizije. Tu rade uglavnom tehničari. Bila je te noći na “dežurstvu” i Jelica Minitlak, šminkerka. Pa koga će da šminka u to gluvo doba noći? 
Prizivaoci smrti, razaranja i uništenja, dolazili su po danu i kao grupa nacionalističkih umobolnika, sa nacrtanim metama na grudima, držeći se za ruke, igrali kolo oko zgrade RTS u Takovskoj ulici. Noću, pre sirena koje su najavljivale dolazak aviona, bežali su u svoje pacovske rupe, da bi sutradan ponovo odlazili na mostove i pozivali i prizivali bombe koje nisu pogađale njih. Lenard-Trkulja, Štula, Komrakov i... ne mogu dalje nabrajati, pripada mi muka. Da je pravde, žrtve su trebali biti oni sa svojim rukovodstvom.     

Pitate zašto narod Srbije nije nosio bedževe sa natpisom “Mi smo RTS” izaziva gađenje i podsmeh. Srpska televizija je bila deo Miloševićeve ubilačke mašinerije isto kao i vojska. Zbog nje je srušen i toranj na Avali. Na ekranu su se smenjivali iz večeri u veče, ne četiri, već čitave konjice jahača Apokalipse. Bljuvali su žuč i nesvarenu patološku mržnju prema svima koji su bili protiv njih.     

Uz potpunu medijsku blokadu i prkosne poruke celom svetu, Miloševićeva propagandna mašinerija radila je 1999. godine punom parom. Milovan Bojić, nekadašnji potpredsednik Vlade Srbije u danima bombardovanja poručuje "Napad na Jugoslaviju, napad je na Rusiju i Belorusiju."

Leševi uvek dobro dođu da potkrepim svoje teze: Noam Čomski, čovek-omaška

Dok porodice sahranjuju svoje najbliže, Miloševićev režim organizuje masovna okupljanja na trgovima i mostovima "Srpska se truba sa Kosova čuje Srbina svakog da obraduje."
Za ovo vreme, policija i vojska vrše masovne zločine na Kosovu, a stotine hiljada albanskih civila beži prema granici. 

Postoje izveštaji oficira bezbednosti sa citatima presretnutih razgovora NATO pilota, koji ukazuju da su nadležni znali da će zgrada RTS-a biti bombardovana. U tom materijalu nalazi se i deo izveštaja vojnog potpukovnika Lakića Đorovića višoj instanci u kojoj se citiraju ti transkripti. Lakić Đorović, u vreme bombardovanja bio je službenik Ministarstva odbrane SR Jugoslavije.
Vojni i državni vrh bio je upozoren na vreme o napadu na RTS.

Postoji dokument u kom je zabeleženo da su tog 23. aprila 1999. godine domaće službe presrele komunikaciju pilota NATO aviona sa svojom bazom. Tri puta su oni hvatali – kad su krenuli, kad su izvršili i u povratku. Pa kaže se da kreću na cilj, RTS, posle toga se javlja da je izvršen zadatak, i treći je u povratku. To pokazuje da je vojska, zapravo, glavni saučesnik u tom zločinu. Oni su imali presretnute te razgovore. Na stranu sve one tajne veze, diplomatske, javne i polujavne, kojima je javljeno da će bombardovati RTS.

Iako porodice poginulih sve vreme tvrde da za pogibiju u državnoj televiziji najveću krivicu snosi državno i vojno rukovodstvo režima Slobodana Miloševića, jedino je osuđen, na deset godina zatvora, tadašnji direktor RTS-a Dragoljub Milanović, koji je posle dugog bekstva uhapšen u Crnoj Gori.

Dvadeset trećeg aprila rukovodstvo RTS-a na čelu sa Dragoljubom Milanovićem ostavlja ljude na radnim mestima, iako su bili obavešteni da će zgrada te noći biti meta. Sa državne televizije svakodnevno su poručivali: "Pucajte, mi čekamo, naša adresa je Takovska 10."

U napadu NATO, u noći između 22. i 23. aprila, poginuli su: Jelica Munitlak (27), šminker, Ksenija Banković (27), video-mikser, Darko Stoimenovski (25), tehničar u razmeni, Nebojša Stojanović (26), tehničar u masteru, Dragorad Dragojević (27), radnik obezbeđenja, Dragan Tasić (29), električar, Aleksandar Deletić (30), kamerman, Slaviša Stevanović (32), tehničar, Siniša Medić (32), dizajner programa, Ivan Stukalo (33), tehničar, Dejan Marković (39), radnik obezbeđenja, Milan Joksimović (47), radnik obezbeđenja, Branislav Jovanović (50), tehničar u masteru, Milovan Janković (59), precizni mehaničar, Tomislav Mitrović (61), režiser programa i Slobodan Jontić (54), monter.

Beskrajno nepotrebni ljudi sa svojim profesijama u to doba noći i baš te noći kada je NATO pola sata pre gađanja zgrade RTS-a upozorio Srbiju šta će biti meta, ali da niko nije želeo da evakuiše novinare i tehničare.

Sve se zna. Sva imena se znaju. Bliži se šesnaesta godina od strahote. Svaka godina za pojednog mučenika. I još uvek tišina. Polegla neka hladnoća i tuga golema po onom kamenu i staklu televizije i vidiš u njima noću senke - Petra Pajčina, Milorada Komrakova, Dušana Jakovljevića i Dušana Vojvodića, koji je u noći kada je bombardovan RTS došao da izvede svoju ćerku, takođe zaposlenu na televiziji. Jedna od zaposlenih novinarki ušla je u informativnu redakciju i rekla: “Idem po grisine”, što je bila lozinka da će zgrada za koji trenutak biti bombardovana… Mirno je izašla, prošavši pored mastera i drugih soba, a da nikog nije upozorila da za njih jutro nikada neće svanuti.

Da se odmorim malo od čitanja Čomskog: Dragoljub Milanović, zločinac

Zloslutno i krvavo vraćanje u noć kada su bombardovali RTS, Milošević i njegova klika i NATO pakt. Kada se dogodio najmonstruozniji zločin koji boli i razdire dušu i srce više od svega, izdatih od „kolega“, „prijatelja“, rukovodilaca RTS, pod naredbom Miloševića – Žrtvujte što više zaposlenih. Više će odjeknuti u svetu i svi će biti za nas. Šesnaestoro radnika RTS, malo je lakše kad se zna da među njima nije bilo nijednog novinara, samo sitna boranija kojoj je zaprećeno otkazom ukoliko napuste svoja radna mesta, biva žrvtovano. Uterano u tor. Samo su se još čekali vukovi.

U vreme kada je čovek visio na čeličnoj konzoli i iz glave mu cureo mozak, a na dva metra od njega Komrakov urlao na unezverenog mladića koji je nosio na desetine kaseta i balansirao da se ne sruše -  Malo. Malo je to kaseta. Daj još. Jebeš šta je na njima... presnimavaj.

Sve se te slike i jauci vraćaju kada se spomene ubistvo žrtvovanih radnika RTS. Naređenje je bilo spremno još od ranije.
Zato mi, gospodine Čomski, nismo nosili bedževe sa natpisom “Mi smo RTS”. Sve smo bili samo to nikada. 

Predlagao sam kao član Programskog odbora RTS (2006-2009) da se postavi ploča na jedan od jezivo usamljenih zidova glavnog hola RTS, na kojoj bi pisalo – Žrtvovanim radnicima RTS od strane njenog rukovodstva, rukovodstva Srbije i NATO pakta. Ni pokojni gen.dir, ni ovaj sadašnji Nikola Mirkov koji više voli da organizuje izložbe naših likovnih umetnika nego da radi svoj posao nisu postavili nikakav zapis o velikom zločinu u kome je RTS najviše učestvovao. Nisu uvek umetničke slike lepše od spomen ploča koje govore o moralu, sećanju i priznanju neoprostivog zločina prema nemoćnim i žrtvovanim. 

Da je predsednik Francuske Fransoa Oland znao za napad na redakciju lista “Šarli Edbo”, digao bi celu zemlju na noge, naredio hitnu evakuaciju ugroženih i blokadu čitavog kraja. 

Ovde je bilo sve drugačije. Ovde su ubice molile boga da bude što više žrtava jer će se tako u svetu dobiti slika o Srbiji kao mučenoj zemlji u kojoj čak ubijaju i radnike televizije.

Gospodine Čomski, upoređujete teroristički napad islamskih fanatika na redakciju lista “Šarli Ebdo” i ubistvo dvanaest novinara, karikaturista i ostalih zaposlenih, sa bombardovanjem i ubistvom šenaestoro radnika RTS?! Te dve tragedije nemaju nikakvih dodirnih tačaka. 

"Njihovi zločini protiv nas", zaključuje Čomski, nisu isto što i "naši zločini protiv njih, pošto potonji nisu zločini već plemenita odbrana najviših vrednosti, ponekad s nenamernim propustima". 
Očigledan je totalni promašaj i nepoznavanje mentaliteta i situacije u Srbiji. 
Zašto se gospodin Čomski upustio u ovu izgubljenu i kompromitujuću avanturu, zna samo on, a možda i još neko.

(e-Novine)

Čomski o "Šarliju": A napad na RTS?

Čuveni svjetski antiglobalista je, u komentaru za televiziju CNN, koji je objavljen na njihovom sajtu, podsjetio kako je dopisnik "Njujork tajmsa" Stiven Erlanger opisao poprište napada u Parizu: "Nevjerovatno je podsjećalo na ono s polomljenim staklom, porušenim zidovima, slomljenim namještajem, izgorjelom farbom, uz emocionalno razaranje". 

Ta rečenica, navodi Čomski, nije iz januara 2015, već iz Erlangerovog izveštaja o bombardovanju RTS 24. aprila 1999. godine, u kojem je ubijeno 16 radnika i koji je privukao daleko manje pažnje. 

"NATO i američki zvaničnici branili su taj napad kao napor da se podrije režim predsjednika Jugoslavije Slobodana Miloševića", prenio je Erlanger. 

Portparol Pentagona Kenet Bejkon rekao je u Vašingtonu, kako navodi Čomski, da je "srpska televizija dio Miloševićeve ubilačke mašinerije isto kao i vojska", što ju je, prema tom tumačenju, činilo legitimnom metom napada. 

Čomski napominje da povodom vazdušnog udara na RTS nije bilo protesta niti izraza zgražavanja, nije bilo parola "Mi smo RTS" niti istrage o korjenima napada u hrišćanskoj kulturi i istoriji. 

"Naprotiv, napad na novinare je pozdravljen. Istaknuti američki diplomata Ričard Holbruk, tadašnji izaslanik za Jugoslaviju, opisao je napad na RTS kao 'izuzetno značajan i pozitivan razvoj', sa čim su se i drugi složili", piše Čomski. 

Profesor Masačusetskog instituta za tehnologiju navodi da je zbog tog napada NATO kažnjena samo jedna osoba - Dragoljub Milanović, tadašnji direktor televizije, koji je osuđen na 10 godina zatvora zbog toga što nije evakuisao zgradu, a da je Haški tribunal zaključio da napad nije bio zločin, uprkos civilnim žrtvama. 

"Njihovi zločini protiv nas", zaključuje Čomski, nisu isto što i "naši zločini protiv njih, pošto potonji nisu zločini već plemenita odbrana najviših vrednosti, ponekad s nenamernim propustima". 

Tagovi: http://www.6yka.com/home/tag

Poslednja igra leptira - Jeleni umiru sami

Jelenin cvijetnjak

Jelena Afgan mi je nekad bila direktor na Radiju. Kazu da se na radnom mjestu tesko stvaraju prijateljstva. Ko kaze - vara se. Na Radio BL stvorena su mnoga vjecna prjateljstva. Jedno od tih je i sa Jelenom "direktorusom" kako smo je ponekada, potajno Njonjo, Buco i ja od milja zvali. Ne direktoricom vec direktorusom. Jer Jelena je, na prvi pogled, kao da se trudila, odavala utisak ostre i hladne osobe. A bila je ustvari sve suprotno od toga. Iza te, rekao bih poze, krila se osjecajna i dobra osoba. Pravi i iskreni drug.

Sa svojim Tofkom se na kraj rata "dobrovoljno" preselila u Rijeku. I kako to obicno biva, jaki ljudi prevladaju sve poteskoce. A njih su pratile mnoge. Jelenu je u borbi protiv poteskoca odrzavala, a i danas je odrzava i njena ljubav prema cvijecu. Evo, pogledajte kakav je cvijetnjak, svojim rukama, napravila u Rijeci nasa "direktorusa".

NIN-ova nagrada književniku Filipu Davidu

Ovogodišnju NIN-ovu nagradu za roman godine, dobio je pisac Filip David za roman “Kuća sećanja i zaborava”. U najužem izboru za ovogodišnju NIN-ovu nagradu našla su se tri romana: “Sabo je stao” Ota Horvata, “Kuća sećanja i zaborava” Filipa Davida i “Životinjsko carstvo” Davida Albaharija. Nagradu za roman godine dobio je pisac Filip David uz obrazloženje žirija (Vladislava Gordić Petković, Mića Vujičić, Božo Koprivica, Mihajlo Pantić i Jasmina Vrbavac):
“Roman Filipa Davida ‘Kuća sećanja i zaborava’ je sugestivna studija zla – zla u istoriji, zla u čoveku – koja sučeljava četiri životne priče Jevreja stradalnika i njihovih porodica u potresnom svedočenju sačinjenom od dnevnika, pisama i snoviđenja. U ovom skladno komponovanom romanu sreću se san i java, patnja i želja, stvarnost i mogućnost, mitsko i mistično, dokument i fikcija. Sećanje je predstavljeno i kao neizbežnost i kao misija a jezik kao mogući način da se sačuvamo od zla: ‘Trebalo bi izmisliti neki novi jezik, čist, neokaljan, koji bi imao jasnoću, dubinu, snagu, koji bi bio sposoban da izrazi prava osećanja. Takav jezik, precizan i snažan, predstavljao bi najjaču odbranu od zla.’
Roman Filipa Davida je umetnički dosledan, precizno osmišljenj i superiorno napisan roman egzistencijalne jeze, roman o čoveku protiv koga deluju nemerljive sile smeštene u sferi nejezika, roman koji upečatljivo preispituje smrt, zlo i sudbinu ali i pamćenje kao silu koja sve nadilazi.”
Nakon saopštenja odluke žirija Filip David je izjavio: “Ova nagrada je opasna po zdravlje pisca, jer mesec dana od trenutka kada se objavi najuži izbor pa sve do ovog trenutka tenzije stalno rastu, pisac hteo ne hteo tu je prisutan i ništa ne može da radi. ”
(agencije)

In memoriam: Goran Terzić

Otisao je jos jedan banjalucanin, jos jedan kolega i cajevcanin.

Vijest da je u 57. godini zivota , iznenada preminuo Goran Terzic javila mi je Maja Djuric, mlada banjalucanka  koja cita Parkic. Osjeca, kaze, da Terzu treba ispratiti i na ovoj stranici.

Po profesiji inzinjer elektrotehnike, nakon okoncane karijere u elektronici u Cajavecu,  poslednjih godina se vratio svojoj studenstkoj ljubavi - fotografiji.

I kako rece njegov mladji kolega Dejan Djuric sa kojim je dijelio ljubav prema fotografiji, Terza je bio dobar covjek koji je udisao fotografiju, zivio je punim plucima i posvecivao joj svaki trenutak svoga zivota.

Neka ti je laka banjalucka zemlja.

In memoriam: Kemal Monteno

1948 - 2015.

danas je u Zagrebu u 66. godini umro Kemal Monteno.
Monteno je bio u zagrebačkoj klinici Rebro gdje mu je urađena transplantacija bubrega.

Od 2011. godine Kemal Monteno je bio na dijalizi, a imao je problema i sa srcem koje mu je operisano 2012. godine. 
Odlazi generacija!
Mozda svi oni, pa i Kemo, odlaze negdje gdje je bolje. Kemo je to, zbog svojih pjesama kojima je ispunio nase zivote svakako zasluzio.
****************

Šta je život

Majko za tebe sam Kemo/ a za oca sam Monteno/ ko to spaja, ko to spaja ova svijeta dva/ Bože znaš li odakle sam ja/ iz talijanskih planina, čeka sarajevska dolina, da dođe/ da se tamo pojavi baš on/ mujezina gdje prati crkve zvon/ šta je život neg' sreća i tuga/ prazan kofer, krivudava pruga/ šta je život neg' sreća i tuga/ nađeš ljubav, nađeš druga/ a vjetrovi pušu sa sjevera i juga/ tako su i mene donijeli...

Kemal Monteno

********

Penzija!

Za manje od tri nedjelje se, po godinma, mogu penzionisati.

Medjutim, ovaj truli kanadski kapitalizam je radnicima dao pravo da sami odlucuju kada, i da li ikada, ce ici u penziju. Izgleda lijepo i demokratski, ali ustvari uvaljuje radnicima da sami donose jos jednu tesku odluku. Mnogi, pa i ja medju njima, su zbog te samostalne odluke na mukama. Lakse je brate kada ti lijepo kazu: sa 65 godina ti si za staro gvozdje, odstupi!

Vec duze vremena sam u dilemi: Prestati raditi i prestati ustajati rano, voziti odvratno i opasno prenatrpanim  autoputem 401, piti istu razblazenu bijelu kavu svako jutro, ispravljati krive Drine na poslu, jesti  hladan rucak, jer sam lijen da ga podgrijem, potajno odlaziti na internet ( kao protivtezu osjecaju da si, kako god okrenes, upotrebljen i izrabljivan), sjedati ponovo u kola i  ponovo voziti onim odvratnim 401; vratiti se kuci i traziti opravdanje da ne odem u salu i malo vjezbam, vise zbog psihe nego li fizike, odgledati utakmicu na TV i u krpe.

Radovati se petku i vikendu...

Ili - zivjeti vikende preostali zivot!? Biti cesce sa unucima, ici u ribu kad god mi se ide, ne ustajati rano, ne voziti svaki se dan odvratnim 401, biti cesce i duze u Banjaluci,  ici cesce na Jadran,  vidjeti London, Rim, Jerusalem, Istambul, Pariz, Moskvu... I sve to ostvariti dok jos noge nose i pamet sluzi. A koliko ce to potrajati - ne zna ni onaj gore.

Da li je to uopste dilema?

Ne izgleda da je tako. 

A jeste...

Zapravo, meni nije vise.

Odlucio!!! Raditi jos do kraja juna, a onda  - penzija!

Cim sam odlucio, saopstio to sefu. On predlozio da jos razmislim i malo odgodim.

Da ne bih ni samome sebi dao sansu da  nesto mijenjam, posaljem email odmah, saopstim svome timu, porodici, prijateljima…

Karte za Banjaluku vec kupljene. Hotel u Londonu rezervisan. Jadran u pregovorima…

Pocelo je! Nema nazad.

Za sada sve izgleda dobro.

Osjecam da sam se naradio i da je dosta.

Kako ce biti kad entuzijazam splasne – vidjecemo.

Aleksandra Petrić: Džentlmenski iskoraci

Izabrana je nova Vlada Republike Srpske, pola sata nakon ponoći, i nakon maratonske sjednice Narodne skupštine. Osim premijerke Željke Cvijanović koja je kroz sitno sito dobila drugu šansu glasovima poslanika i poslanica (kao da je to uopšte bilo upitno), od šesnaest novih ministara, tri su žene. Dvije ministrice u novoj Vladi su iz starog saziva, Lejla Rešić, ministrica uprave i lokalne samouprave, i Srebrenka Golić, ministrica za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju, dok je Jasmina Davidović dobila podršku kao nova ministrica porodice, omladine i sporta.

Vlada Federacije BiH i Savjet ministara Bosne i Hercegovine će, kako izjavljuju lideri političkih stranaka koji se o tome dogovaraju, biti izabrana do kraja januara godine koja nam dolazi. Neizvjesno je ko će se u konačnici naći u ova preostala dva ključna tijela izvršne vlasti. Međutim, ono što je već sada sasvim izvjesno jeste da ni među novim ministrima u FBiH ni na državnom nivou neće biti onoliko žena koliko je potrebno da se zadovolji Zakonom o ravnopravnosti spolova BiH jasno propisani kriterij o 40 posto žena u državnim tijelima na svim nivoima organizacije vlasti. Zakon jasno kaže da spolna diskriminacija postoji ukoliko jedan od spolova nije zastupljen u ovom procentu. Jasno je i da taj jedan od spolova zbog kojeg je ova odredba i uvrštena u Zakon uvijek jesu žene. I na tome se svi napori politike i političkih lidera u Bosni i Hercegovini završavaju.

Izvjesno je takođe da ove odredbe u državnom zakonu, usvojene prije skoro šest godina, ne vode promjenama kroz džentlmenske iskorake o kojima ovih dana govori Dragan Čović, jedan od mnogih džentlmena u BiH koji ne mari ni za šta drugo osim etničke, partijske i muške discipline. Nije on sam u ovoj igri koju nijemo prate građani i građanke u svim kutovima ove zemlje.

Njegovi drugari, politički veterani i iskusni branitelji nacionalnih identiteta, također se sistematski i godinama trude da se održi spolna diskriminacija koju su poslanici i malobrojne poslanice njihovih političkih stranaka u državnom parlamentu jasno osudili, glasajući za usvajanje zakona kojeg, sasvim svjesno i direktno, niko ne poštuje. Zakon je tu, i dio je pravnog sistema i vladavine prava na koju se oni uporno i svesrdno pozivaju štiteći svoje pozicije i interese u beskonačnost i nazad. On još uvijek nije postao dio vizije jake, stabilne i prosperitetne uprave na svim nivoima, jer ni u peti nije čak niti retorički prioritet političara kojih se sve pita.

Odavno je došlo vrijeme da se na mnogobrojna pitanja koja za sobom nosi spolna diskriminacija u Bosni i Hercegovini daju otvoreni odgovori. Da neko od džentlmena ukaže javnosti zbog čega učešće žena u političkom odlučivanju kroz vladine institucije nije ostvareno svih ovih godina, ili zašto ono ni sada nije moguće? Koje su to konkretno prepreke koje polovinu populacije sprečavaju da ravnopravno odlučuje, a ne samo im se formalno jednakopravno, to garantuje na papiru? Ukoliko vladine institucije jedne zemlje i ljudi koji sjede u njima donesu zakone, oni nesumnjivo jesu odgovorni za osiguravanje djelotvornih mehanizama i mjera za njihovu primjenu, uključujući i politike i budžetske novce koji moraju biti planirani za njihovo provođenje u praksi.

Odgovori u kojima se prizivaju duboko ukorjenjeni patrijarhalni stereotipi o društvenim ulogama žena i muškaraca kojima niko ne može doskočiti više nisu dovoljni, odnosno nisu ni do sada bili rješenje. Žene nisu te koje bi, kao nebrojeno puta do sada, same trebale da „se bore i izbore“ za sebe i svoje položaje, uz nijemo posmatranje s galerije i uporno desno, centralno ili lijevo džentlmensko ponavljanje da je to ženski problem i da, uostalom, nije uopšte važno ko je kojeg spola i roda, već samo kakve su mu sposobnosti i profesionalne karakteristike i koliko mnogo i dobro može raditi. Pitanje učešća žena u političkom odlučivanju u Bosni i Hercegovini je svedeno na nivo lošeg vica, kojem su se, u početku svi smijali, a sada se na njega više niko ni ne osvrće.

Svaki vic ima svoj rok trajanja, i kada ga uporno ponavljate, postaje izlizan kao jeftine cipele. Ja mu se nikada nisam smijala i vjerujem da je važno da žene u Bosni i Hercegovini budu u jednakoj mjeri dio sistema koji ima odgovornost da provede ustavne reforme, riješi problem nezaposlenosti, korupcije, loše socijalne i zdravstvene zaštite, rastućeg nasilja, funkcionalnog pravosuđa i policije, i svega ostalog što se godinama gomila kao lavina nad našim glavama i životima.

Bez toga možemo samo nastaviti vjerovati džentlmenskim iskoracima koji ne polažu račune nikome.

Ili otići negdje drugdje, gdje se zakoni nikada nisu smatrali vicem i gdje se pravila jasno poštuju. Gdje ljudi žive bez katastrofalne rupe u koju svakodnevno upadaju, bez opcije izlaska.

Aleksandra Petrić, Banja Luka

(radiosarajevo)

Boris Dežulović: Zašto nećete od mene čuti vic o poslaniku Muhamedu?

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u dva iza ponoći iz kafane da ispriča vic.

Jesil, kaže, čuo onaj novi o Muhamedu? Poslaniku?, upitah ja. E taj. Jesam, rekoh, kako nisam. Odlično, veli on, ne moram onda da ti ga prepričavam. Al dobar, jelde? Dobar, odgovorih ja.

Dobro je na kraju ispalo za Kožu, a dobro i za mene. Mogu, naime, o plavušama, mogu o zeki, mogu o Cigi, mogu na nacionalnoj osnovi, mogu korektni, mogu nekorektni, mogu vicevi svi i svakakvi, mogu o svemu i svakome, samo o njemu ne mogu. Ne smiju.

"Onaj ko uvrijedi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, biva ubijan, pokajao se ili se ne pokajao, svejedno. Dok je opsovao ili uvrijedio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, treba da je ubijen. Taman se pokajao pred svim ljudima, mora biti ubijen, jer je to zločinac kome se treba presuditi. Ako se iskreno pokajao, to će mu pomoći kod Allaha, ali kod nas na dunjaluku mora biti ubijen. Nema druge."

Pravosnažnu presudu za svakoga tko uvrijedi Poslanika nije, kako biste pomislili, izrekao samoproglašeni kalif Abu-Bakr al-Bagdadi, ili netko od komesara iz njegove Islamske države. Jamesbondovska "licence to kill" svakom muslimanu koji čuje da je netko uvrijedio Poslanika – ili barem to tako shvati – izdana je usred Sarajeva, i izdao ju je šejh Safet Kuduzović, doktor islamskih znanosti, autor brojnih knjiga i tumač hadisa koji virtualnim dunjalukom širi Riječ Božju, a regionalnu slavu stekao prije koji tjedan, kad je ono internet obišao njegov odgovor na pitanje smije li žena putovati sama od Sarajeva do Zenice.

Jednako javno, jednako autoritativno i jednako lakonski kao kad objašnjava kako žena bez pratnje muškarca smije putovati do sedamdeset pet kilometara, što bi značilo – samo trenutak da gospodin šejh izračuna - da žena do Zenice bez muškarca nikako ne smije, dr. Kuduzović objašnjava, eto, kako "onaj ko uvrijedi Poslanika sallallahu alejhi ve sellem treba biti ubijen". Nema žalbe, nema priziva, nema obrane, advokata i ostalih zapadnjačkih pravnih pizdarija, nego odmah metak u čelo. "Nema druge."

Kaže to – ponavljam - ugledni islamski propovjednik i doktor nauka, usred Sarajeva, usred Bosne i Hercegovine. Nemamo razloga sumnjati u ispravnost njegova tumačenja i legitimitet njegove presude: do zaključenja ovog broja Oslobođenja, dr. Safet Kuduzović nije ni u policiji, ni na sudu, ni u istražnom zatvoru – ni zbog poticanja na ubojstvo, ni zbog ostalih zapadnjačkih pravnih pizdarija: eno ga gdje i danas drži predavanja po Bosni, Sandžaku ili u austrijskom Linzu.

Policija i sudovi u Federaciji se, kako znamo, ne bave tim stvarima. Da se bave, našli bi valjda – ili barem tražili – osobe koje su, recimo, tri puta u proteklih mjesec dana pokušale ubiti Selvedina Beganovića, imama džemata u Trnovi kraj Velike Kladuše, zbog njegovih javnih istupa i protivljenja regrutaciji bosanskohercegovačkih muslimana za džihad u Iraku i Siriji.

Da se bosanskohercegovački sudovi i policija bave tim stvarima, da izvršna i sudska vlast u Federaciji BiH nije dr. Safet Kuduzović, ne bi bilo moguće da prije koji dan, manje od hefte nakon masakra u redakciji Charlie Hebdoa, sarajevskom Baščaršijom usred bijela dana kao po Levantu šeta vehabija u crnom, s crnom majicom i prepoznatljivim znakom Bagdadijeve Islamske države – bijelim šehadetom na crnoj podlozi. Sarajevo je tako u ovom trenutku jedini grad u Europi, štoviše jedini na svijetu zapadno od Aleppa, po kojemu možete slobodno šetati u uniformi Islamske države, a da vas istog trenutka ne opkoli hiljadu specijalaca u pancirnim košuljama, policijski se helikopteri ne spuste nad grad, a vojska ne evakuira širi centar.

Državnu paranoju ne treba brkati sa stvarnim strahom: nije, naime, stvar u tome što sam svojim očima vidio tu fotografiju – i zaista, na njoj bradati lola crne brade, crnog kaputa i crne majice sa znakom ISIL-a, snimljen kako Baščaršijom šeta kao oslobodilac, muda otečenih od samopouzdanja – već u tome što vi nećete. Bosanskohercegovački portal čiji je fotoreporter snimio selafijskog lolu neće je, naime, objaviti. Neće je objaviti jer se, razumljivo, boje osvete jalijaša u crnom i njegovih suboraca.

Kolege s tog portala možda i nemaju sve razloge ovoga svijeta da se boje, ali imaju najvažniji. Njihov strah ne izvire iz okrutnosti fanatika kojima vjera i pamet ne smetaju da u osveti kalašnjikovima poubijaju cijelu redakciju, već iz ravnodušnosti države koja bi građane od takvih trebala štititi. A u Bosni i Hercegovini danas, početkom 2015. godine, država od ISIL-ovih dobrovoljaca ne štiti ni efendije, a kamoli novinare. Da ima te države, da ima suda i policije, ne bi novinari imali dilema da li objaviti fotografiju ili ne: te fotografije, kao ni dobrovoljaca Islamske države usred bijela dana usred bijele Baščaršije, ne bi, naime, ni bilo.

Nisam stoga vidio ni čuo precizniju mjeru gustoga, ljepljivog mraka u koju je ova država potonula, od činjenice da se u Bosni i Hercegovini, u gradu Sarajevu, danas – početkom 2015. godine - jedan portal s prilično dobrim i uvjerljivim razlogom boji objaviti fotografiju džihadističkog kabadahije u šetnji gradom. Ne dakle karikaturu Proroka, ne vic o Muhamedu, nego običnu jebenu fotografiju terorista kako šeta Sarajevom u pola bijela dana.

O da, ne trebaju vam kalašnjikov i ručni bacač granata da biste bili terorist: teror je po definiciji vladavina nad ljudima pomoću njihova straha. Terorist je dakle i lola u ISIL-ovoj majici, baš kao što je terorist i dr. Safet Kuduzović. Strah koji oni nekažnjeno šire ima svoje ime i zove se teror. Strah koji država širi njihovim nekažnjavanjem ima svoje ime i zove se državni terorizam.

Zato od mene nećete čuti vic o poslaniku Muhamedu. A šteta, dobar je vic. Nije, naime, što je Muhamed Ibrahimović, poslanik SDA u parlamentu Federacije BiH, sam po sebi nešto zajeban tip: zajebana je država u kojoj je Muhamed poslanik, a SDA na vlasti.

(E-  novine, Oslovodjenje)