Penzija!

Za manje od tri nedjelje se, po godinma, mogu penzionisati.

Medjutim, ovaj truli kanadski kapitalizam je radnicima dao pravo da sami odlucuju kada, i da li ikada, ce ici u penziju. Izgleda lijepo i demokratski, ali ustvari uvaljuje radnicima da sami donose jos jednu tesku odluku. Mnogi, pa i ja medju njima, su zbog te samostalne odluke na mukama. Lakse je brate kada ti lijepo kazu: sa 65 godina ti si za staro gvozdje, odstupi!

Vec duze vremena sam u dilemi: Prestati raditi i prestati ustajati rano, voziti odvratno i opasno prenatrpanim  autoputem 401, piti istu razblazenu bijelu kavu svako jutro, ispravljati krive Drine na poslu, jesti  hladan rucak, jer sam lijen da ga podgrijem, potajno odlaziti na internet ( kao protivtezu osjecaju da si, kako god okrenes, upotrebljen i izrabljivan), sjedati ponovo u kola i  ponovo voziti onim odvratnim 401; vratiti se kuci i traziti opravdanje da ne odem u salu i malo vjezbam, vise zbog psihe nego li fizike, odgledati utakmicu na TV i u krpe.

Radovati se petku i vikendu...

Ili - zivjeti vikende preostali zivot!? Biti cesce sa unucima, ici u ribu kad god mi se ide, ne ustajati rano, ne voziti svaki se dan odvratnim 401, biti cesce i duze u Banjaluci,  ici cesce na Jadran,  vidjeti London, Rim, Jerusalem, Istambul, Pariz, Moskvu... I sve to ostvariti dok jos noge nose i pamet sluzi. A koliko ce to potrajati - ne zna ni onaj gore.

Da li je to uopste dilema?

Ne izgleda da je tako. 

A jeste...

Zapravo, meni nije vise.

Odlucio!!! Raditi jos do kraja juna, a onda  - penzija!

Cim sam odlucio, saopstio to sefu. On predlozio da jos razmislim i malo odgodim.

Da ne bih ni samome sebi dao sansu da  nesto mijenjam, posaljem email odmah, saopstim svome timu, porodici, prijateljima…

Karte za Banjaluku vec kupljene. Hotel u Londonu rezervisan. Jadran u pregovorima…

Pocelo je! Nema nazad.

Za sada sve izgleda dobro.

Osjecam da sam se naradio i da je dosta.

Kako ce biti kad entuzijazam splasne – vidjecemo.