Bertotti Dominik - Kiga: J O C O - LJUDINA

Toliko toga se o njemu može reči. Na četiri je polja učestvovao, na četiri polja ostavio sebe za neizbrisive tragove. Bankarstvo, sport, književnost, ljubav.

BANKARSTVO 

U savremenom svijetu rad u Trezorima banaka se radi najviše 15 godina. A Joco je preturio više od 30.  Ako uključimo i prekovremeni onda je - trostruko.  Po 700 stranaka na dan, bez kompjutera, bez mašina za brojanje - sve ručno olovkom i mozgom. Rad mu je dao ukus životu. Nije mu plaćeno sve što je uradio, ali je platio sve što je dobio. Nosilac je Ordena rada. 

SPORT 

Kao mlad kržljav sedmogodišnji dječačić odlučio je Joco da postane atleta. Spojio fiziku i mozak, i - atleta postao. Atleta koga smo mi klinci jurili samo da ga vidimo, da ga se nagledamo, da i sebe u njemu zamišljamo. Jedan je od najstarijih članova Kajakaškog kluba. Prva trka prvi pobjednik. 

Zajedno sa svojim velikim drugarom Fuadom Balićem organizovao sva sportska dešavanja na Vrbasu. Punih 25 godina. Sve do pojave nacionalizma i etničkog otrova u tom divnom sportu. Povukao se jer nije htio da bude otrovan, niti da seje otrov. "Ja Jovan Joco Bojović nisam gradio ovo rušenje". (Misao br 120 iz knjige Dvoboj nad rijekom) Vrbas, vrbaski čamac i dajačenje uzdigao do filharmonije i u književnost. "Vrbasu, ne hučiš, ručiš u meni, u pjesmu nećeš! Ti poezijo koja vječno tečeš" (Iz pjesme "Zadužen na Zvečaju")

Ačio se i dajačio preko 30 godina po Vrbasu. Apolonski atleta, golubijeg srca. 

Sportski život daruje mladima. Jovan Joco Bojović je sa ljubavlju prilazio sportu, i takav odnos je bio i prema njegovim vježbačima. A sve to nije ono glavno. Uporedo sa razvijanjem mišića, sportskog i takmičarskog duha Joco je gradio ljude. A bilo je tu cvjećki svake fele. Od uličara do intelektualaca. Na sve njih ostavio je Joco svoj pečat, svoju dobrotu, iskrenost i pravednost. Dobitnik je Majske nagrade za sport. 

KNJIŽEVNOST 

Samoobrazovanjem, koje nije napustio sve do svoje smrti, upisao se u antologiju poezije i proze. Pametnom je lako naučiti. Imao je naš Joco više znanja nego škole.

Bezbrojni doprinosi objavljeni u Odjecima, Putevima, Vjesniku, Mostu, Književnoj riječi, Životu, Malim novinama, Glasu, Oslobođenju, Šeheru, itd ..........Pisao je kratko i jasno, riječima tijesno, mislima prostrano. Poezija Jovana Joce Bojovića je ljepota koja pjeva. 

Knjige: Dajak Pantokratora, Poslije gozbe, Ulaz u lavirint, Između tvrđave i rijeke, te poslednja Dvoboj nad rijekom. Pet knjiga, pet potomaka ostavio nam je Joco. U antologije je ušao. Izabran je u Udruženje književnika BiH prije 45 godina. Uvršten je i u adresar književnika bivše nam države Jugoslavije. Ustvari nigdje on nije ušao nego su ga ugurali. Tražio je Joco odgovore na mnoga životna pitanja, a odgovori su u njegovim knjigama. Šta sve on tu nije napisao. Zato se i ja često vraćam njegovim knjigama, jer knjiga koja nije vrijedna da se pročita dvaput, nije vrijedna ni da se pročita jedanput. 

Član Udruženja književnika BiH.

Dobitnik nagrade "Veselin Masleša" iz oblasti kulture.

Zastupljen je u više antologija, fotomonografija i više hronika.

Akademik Vlado Milošević komponovao je muziku za simfonijski orkestar i bariton na četiri pjesme Jovana Joce Bojovića 

LJUBAV 

Ljubav je bolest koju ne može znati onaj ko nije bolovao. A u našeg Joce srce ko' autobus. Deset velikih ljubavi, deset je rana na srcu Jovana Joce Bojovića. Svaku ljubav je zaslužio, stekao, zavrijedio. A "bilo je to vrijeme razvedravanja, vedrine i nadanja" (Nekrolog Azri Balić iz knjige Dvoboj nad rijekom). Lutalo je široko srce, ranjavano vidalo male i velike posjekotine, krvarilo i konačno izdalo. Hronični neženja po vlastitom opredjeljenju. I uz sve to iskreni ljubitelj pasa, mačaka, golubova, vrana... Prihvatio je, brinuo se i do smrti obezbjeđivao "carski" život četiri generacije pasa, hranio vrane, golubove, vrapce. 

A osim u te četiri oblasti Joco je postigao još mnogo toga. Nije on radio kao ostali - radio je ispravno. Orden za rad se ne dobiva sjedeći, a pogotovo Orden zasluga za narod i to priznanja koja je dobio kao nečlan Kom. Partije. Čamac se ne može bez truda oddajačiti do Karanovca ili do Trapista - pa guraj nazad. Niko se ne može odmoriti u vlastitoj sjenci. Litrama znoja se to mjeri. 

Svakako da je u životu Joco upoznao i nevolje, ali iz svih situacija izvlačio se samo vlastitim čekrkom. Nema moći od pomoći. Priznanja, plakete, zahvalnice, pohvalnice ostavili su neizbrisive zapise na čelu. A mi, njegovi prijatelji, prijateljstvo koje nije mjereno litrama, ostali smo mu dužni druženja. Darovao je sebe, jer je to najljepši dar. Njegove brige su ga pratile, a i tuđe često navraćale. U kući te prvo počasti stolicom. Govorio je osmjehom, govorom koji razumiju svi ljudi na svijetu. I nosio taj osmjeh koji dobro pristaje samo dobrim ljudima.

Nevjernik - ateista spava ispod ikona. Joco nije samo pravi čovjek, nego LJUDINA. 

Nijedan umjetnik ne gleda stvari onakve kakve jesu. Učini li to prestaje da bude umjetnik.Čovjek se ne rađa dobar. On živi da bi se naučio da bude dobar. A starost nam je svima jedina sigurna budućnost, dok nam sjećanje i pamćenje ostaje zauvjek. Slušali smo njegove savjete, ne zato što je pametniji od nas, nego zato što nas je volio. U svom boemskom životu nikad nije kukao, znajući da kukavica kuka i na prepunoj trešnji, a slavuj pjeva i na suvoj grani. Kao lijepi cvijet ukrašavao je našu Banja Luku.                                                                                 

Nažalost, zadnjih mjeseci zdravstvena sudbina je napala plemenitog Jocu sa svih strana. Bez krivice, bez suda, bez presude bolest ga je zarobila na dvorište, zatim na kuću, sobu, stolicu, krevet. U bolesti je saznao da ima mnogo prijatelja. Od Amerike do Australije, Evrope, Banja Luke. Rasuli se sugrađani po svijetu, kao pčele bez matice (Misao br. 7 iz knjige Dvoboj nad rijekom) Nije ljepota u golubarniku već u golubu (Pismo Kigi Knjiga Dvoboj nad rijekom str.33) Nkad na Sudu, a presudili mu krvni sudovi. 

Nesta čovjek bez zrna baruta (Misao br. 70 iz knjige Dvoboj nad rijekom) U groblju, tom dokazu života, za Jocu je ova smrt - dobitak. Svi smo došli da odemo istim putem s kojeg nikad vratiti se nećemo. (Misao br.61 iz knjige Dvoboj nad rijekom)

I ode nam Joco u susret vječnosti. Prijatelju moj bio si najbolja i najvrijednija imovima koju sam imao i hvala ti ljudino Joco što si mi omogućio da budem bolji čovjek. Odlaze veliki ljudi, na nama je da ih pamtimo i spominjemo. 

I da zaključim: 

Čovječe protiv svoje volje si stvoren, protiv svoje volje si rođen, protiv svoje volje živiš, protiv svoje volje umireš. I na kraju, kao nagrada svakome, želio to ili ne, samo dva metra zemlje.