Pet godina Parkica!!!!

Pet godina! Prilican jubilej.
Kaze jedna narodna:" Dala baka dinar da u kolo udje. Sad bi dala pet da moze izici!"
Tako nekako se kao i ta baka pocesto osjecam.
Ali necu da izidjem jer, poznavajuci sebe, u kolo se vise necu vratiti, a to jos uvijek ne zelim.
Zapravo, u ovo kolo sam i usao da bih naucio koreografiju i igrao ga onako kako treba onda kad budem imao vise vremena, kad se penzionisem. Usao sam da bih se time pripremio za mentalnu vjezbu u mirnim penzionerskim danima.
Ne znam kako vi, ali ja dva-tri puta nedjeljno idem u salu i vjezbam. Nista posebno, niti naporno, ali se nakon sat vjezbanja, dobro oznojen, psihicki osjecam mnogo bolje. Nekada sam vjezbao da odrzim fizicku kondiciju a danas mi je vazniji osjecaj i spoznaja da te vjezbe pospjesuju prokrvljenost mozga i  to mi je danas veci motiv nego li odrzavanje fizicke kondicije. Jer ta prokrvljenost, kazu, odgadja, ono sto se vecini u poznim godinama desava - demenciju.
Dakle ovaj blog ili kolo u koje sam se uhvatio bi, uz sve ostalo, trebao biti i orudje protiv demencije.
Nemojte se sada zabrinuti da je to mene vec uhvatilo. Nije. Naravno osjetim i ja, kao i vi, starenje i sve sto ide uz to.
Mijenjam temu -jubilej nije za tuzne teme.
Koliko se onoga sto sam blogom zamislio ostvarilo? Koliko se koncept promijenio? Koliko zadovoljava kriterije onih koji ga citaju? Koliko privlaci paznju?

Najbolje je da to ostavim vama da cijenite. Ono sto ja znam je da sam, uz pomoc Maria, Suleta, Angela i nekih koji se ponekad javljaju i onih koji su se nekada javljali i posustali, uspio dogurati do pet godina.
Preko 600.000 citanja za pet godina. (brojac na prvoj strani je poceo raditi sa nekoliko mjeseci zakasnjenja).
12.000 godisnje; 10.000 mjesecno ili 330 dnevnih citanja u prosjeku.
1835 raznih postova.
Mozda se neke nade i ocekivanja nisu ispunili,  ali mislim,  a to je najvaznije, da je blog nasao svoju stalnu publiku, da je nakon pocetnih problema, nasao nacina da se izbjegnu politicka i druga prepucavanja, da je ideja jasna, da ne vrijedja ali da ukazuje, da ponekad i zabavi.
Sada, kad je penzija na dohvat ruke, treba ocekivati bar malo vise licnog angazovanja.

Posto znam da su i neki od vas koji ga redovno ili povremeno citate, isto tako sada u penziji, mozda bi i vama bilo dobro da malo provjezbate mozdane vijuge i javite se; da vas cujemo, vidimo. I znajte, niko ne cita gramatiku i stil. Niko ne trazi greske u tekstu. Svi se trude da ga razumiju. Svi citaju vijest i sliku!