Službeni je državni blagdan u više od 80 zemalja, a neslužbeno se aktivno slavi i obilježava - često i pod batinama - u još barem toliko zemalja. Prvi maj, praznik rada.
Djeca će danas u školi elaboriranije dobiti možda i nepotpunu informaciju o značenju globalno beznčajnijeg 10. travnja, ali je manje vjerojatno da će dobiti punu informaciju o datumu kojim se slavi obilježje osnovnog ljudskog dostojanstva: rad.
Prvi se svibnja ni u bivšoj državi nije proslavljao u njegovom punom značenju, kao međunarodni blagdan radništva, nego se slavila apstrakcija - sami rad. Pravo se značenje i onda nekako pohabalo, slično kako je borbeni praznik ženske ravnopravnosti 8. ožujka »razblažen« u varijaciju Majčina dana, ili, s druge strane, tom je nadnevku Rimska crkva 1955. godine dodijelila sveca Sv. Josipa radnika (koji po predaji i nije bio kršćanin, nego samo permisivni Židov), ili u bivšoj državi Dan mladosti, kao preodjeveni rođendan Josipa Broza Tita, čiji nadnevak rođenja nije bio 25. svibnja, nego 7. svibnja 1892. godine.
Osim svega, čak ni 1. svibnja nije točan komemorativni nadnevak nemira koji su izbili na Trgu Žitne burze u Chicagu 1886. godine. Događaj koji je završio kao pokolj počeo je kao miran prosvjed sa zahtjevom da se dnevno radno vrijeme ograniči na osam sati. Sve se o dogodilo u utorak 4. svibnja.
Da se upravo 1. svibnja komemorira kao nadnevak koji obilježava pravo na 8+8+8 odlučila je jednoglasno američka Federacija organiziranih sindikata na konvenciji u listopadu 1884., dvije godine ranije. Bila je to neradikalna nepolitička krovna radnička organizacija koja je razumjela da su ranije radničke akcije uništavanja strojeva besmislene, jer je rad, a ne nadničarenje civilizacijski doseg jednako važan kao i strojevi koje je donijela industrijska revolucija. Stoga je i osam sati rada, osam sati sna i osam sati prava na vlastiti život bio zahtjev koji se također uklapao u viziju civilizacijskog dosega.
Za subotu 1. svibnja 1886. godine u prilog tom zahtjevu bio je najavljen opći štrajk za sve gradove na istoku SAD-a u kojima su sindikati imali utjecaj. U prethodne dvije godine samo je članstvo najsnažnijeg sindikata Vitezovi rada (koji je, usput, otvoreno odbacivao socijalizam i komunizam) sa 70.000 u manje bilo naraslo deset puta.
PALJBA »U ŽIVO MESO«
Toga 1. svibnja 1886. godine procjenjuje se da je na istoku SAD-a počelo štrajkati između 300 tisuća i pola milijuna radnika. Subota je još bila radni dan. U mimohodima u Milwaukeeu se procjenjuje da je sudjelovalo oko deset tisuća radnika, u Chicagu 30-40 tisuća, u New Yorku deset tisuća.
Toga utorka 4. svibnja u Chicagu je padala kišica, a u povorci je bilo, procjenjuje se, ne manje od 600 i ne više od 3000 mirnih prosvjednika. Masa je ključala gnjevom, jer je policija dan prije pucala na radnike okupljene oko čikaške tvornice poljoprivrednih strojeva McCormick – koju su poslodavci zatvorili u lockoutu još u veljači – kada je ubijeno najmanje dvoje, a prema nekim tvrdnjama i šest prosvjednika. Vođe prosvjeda pozivale su na očuvanje pribranosti i nenasilje. Isto je tako bilo i kad se povorka približila Trgu žitne burze. Sam je gradnočelnik Chicaga Carter Harrison Stariji slobodno stajao uz povorku koja je mirno prolazila i na trenutke se zaustavljala da bi im vođe uputile kratke govore. Na kišici se povorka polako razilazila u vrijeme 10-minutnog govora britanskog socijalista Samuela Fieldena kad je policija oko 10:30 na masu potkraj njegova govora uz upozorenje da se prosvjednici raziđu izvela napad u formaciji kojom je skup željela razjuriti.
Iz gomile je u tom trenutku netko prema policiji u napadu bacio svežanj dinamita s upaljenim fitiljem. Nakon toga policija je otvorila paljbu »u živo meso«. Već pri prvoj salvi ubijeno je četvoro prosvjednika. nakon pucnjave koja je trajala pet minuta prosvjednici su se razbježali, a na cesti je ostalo pedesetak ubijenih. kasnije se navodi i podatak o više od 70 ranjenih, a tadašnje su novine izvještavale o 60 ranjenih policajaca.
Leci koje je policija pritom zaplijenila bila je povod da dan poslije policija u raciji na redakciju Arbeiter-Zeitunga uhiti sedmoricu aktivista, za bacanje dinamita optužila je anarhiste, a sedmorica su osuđena na pogubljenje vješanjem.
CRVENI KARANFIL – SIMBOL RADNIČKOG BUNTA
Povjesničar Howard Zinn je, uz pomoć ranijih istraživača, definitivno kao bombaša označio Rudolpha Schnaubelta, šogora jednoga od uhićene sedmorice, kao bombaša. Policija ga je dvaput uhićivala pa puštala, nakon čega je pobjegao iz SAD-a. Pokazalo se da je bio provokator u interesu onih koji su radnički pokret željeli razbiti.
Godine 1889. u Parizu, o prilici Svjetske izložbe (za koju je izgrađen i Eiffelov toranj) na stotu obljetnicu Francuske revolucije, na prvom kongresu Druge radničke internacionale jednoglasno je odlučeno da se od 1890. godine na 1. svibnja obilježava čikaški pokolj mirnim povorkama kao znak značenja radnika u civilizacijskim dosezima.
Ubrzo je, kao dotadašnji znak strasne ljubavi, ali i mučeništva ubijenih u Chicagu, kao simbol radničkog bunta prihvaćen crveni karanfil.
U mnogim je zemljama u međuvremenu 1. svibnja izboren kao državni blagdan. U SAD-u i Kanadi je, prema želji Vitezova rada, blagdan rada u rujnu.
Socijalističke, komunističke i stranke rada obilježavanje su Prvoga maja preuzele kao svoj praznik.
Blagdan radništva obilježava se širom svijeta upravo kao podsjećanje na Chicago, ali i na doprinos radništva općem napretku, kao i na ljudsko pravo kako na rad, tako i na odmor i na miran privatni život. On ni na koji način nije »komunistički«, kao što nije crveni barjak to nije, nego potječe od prije Francuske revolucije.
Vrlo se lako zaboravlja da je 8+8+8 globalna formula koja je omogućila miran gospodarski razvoj, a da su udari na to pravo zapravo protucivilizacijski i nazadni, protivni općem dobru. Prvi maj je kao praznik znak borbe koja je donijela opći napredak, onakav kakav je danas u razvijenim zemljama. Tamo gdje se i danas iskorištava rad djece, za nadnicu, nema ni blagostanja niti napretka. Čak su i bogataši rijetkost!
Koliko smo danas toga svjesni kada neka prava podrazumijevamo kao samorazumljiva, a zaboravljamo im značenje kada ih gubimo?
No comments:
Post a Comment