Aleksandra Petrić: Ne osvrćite se, drugarice

Gotovo pune dvije godine dva puta sedmično se družim sa dvije djevojčice na pragu puberteta. Ja njima pomažem da savladaju engleski jezik, a one sa mnom dijele sve što im na um padne. Ponekad im je strahovito dosadno, kolutaju očima na pridjeve, određene i neodređene članove, pravila u pisanju i druge nezanimljive pojedinosti.
Onda se desi da jedna od njih, iz čista mira, krene da izvodi salta preko kauča, fotelja i završi natrag na stolici zadihana i nasmijana, spremna da nauči nove riječi ili završi zadaću. Druga je mirnija tipa, i dosadu između zadataka koje im smišljam liječi crtanjem mini anime stripova koji su prava mala umjetnička djela. Prva odlučno kaže da želi biti naučnica, jer je privlači priroda, izumi, i sva moguća svjetska čuda. Druga se premišlja da bude slikarica, dizajnerica ili arhitektica, bilo šta u čemu će moći uživati u svom crtačkom talentu.
U svom svijetu, one su ravnopravne i najbolje su drugarice. Štite jedna drugu po svaku cijenu i uživaju u druženju i različitosti vlastitih karaktera. Meni je svaki susret sa njima avantura i osjećam se povlašteno što me povremeno puste u krug koji je samo njima vidljiv i poznat do kraja. Nisu baš sve tajne koje su mi rekle za vaše oči, ali neke od njih mogu i podijeliti.
U interesu pravde
Prije nekoliko dana smo, nekako između ponavljanja običnog prezenta i čitanja priče o curama koje rade predstavu o gusarima, započele razgovor o događajima u školi. Prva kaže: ''Mene strahovito ljuti kada dječaci iz razreda nju zovu ćoro. Ona nosi naočale od prvog razreda i nema veze što u razredu imaju još dva dječaka koji dijele njenu muku. U cijeloj školi ima ih još gomila. Oni su kul, jer su muški. Niko živ ih zbog naočara ne zeza. Ali njene naočale su razlog što misle i govore joj da je spora, nesposobna da kvalitetno izbjegne loptu kada igramo između dvije vatre. Jednom smo na času fizičkog trebali preskakati naslagane strunjače. Kada je došao red na nju, skinula je i predala mi cvike i zatrčala se iz sve snage. Ali kad je došla do strunjača, ukopala se na mjestu.
Prestrašeno se osvrnula na red iza sebe i tiho rekla - Ja ništa ne vidim... Ne znam da li mi je teže palo to što su se, gotovo svi u fiskulturnoj sali, počeli strašno smijati ili to što sam bila nemoćna da joj pomognem. Da sam kako mogla, obuhvatila bi ih sve jednom rukom i lansirala u svemir daleko, daleko, da ne čujem njihov zli smijeh koji je odjekivao kao oluja. A učiteljica nezainteresovano stoji sa strane, stišava galamu i ne pomišlja da kaže nešto. Bilo šta! Ona izgleda nije nikada bila djevojčica, to je jedino što mi pada na pamet. Možda je bila sa one druge strane, gdje su uobražene i popularne koje sve najbolje imaju, sve znaju i svi ih obožavaju. A njima niko ne treba. Baš niko.''
Ćutimo sve tri zavjerenički, pognutih glava i gutamo tešku muku koja kruži po prostoriji, od jedne, preko druge, do treće.
Hvala vam drugarice
Druga iznenada prekida tišinu, pa kaže: ''Ja nju branim kada je zezaju zbog fudbala. Njoj je fudbal super i obožava ga od kad je prohodala, znam to. Vječito se gurala u tim, bez obzira na sva odbacivanja, ignorisanje i ismijavanje. Šta je puta bila poderanih koljena ali to njoj ništa ne smeta. Malo obriše maramicom ako ima, digne se i nastavi dalje. Nedavno su saznali da je počela da ide na one prave treninge i odmah je krenula pilana. Ajoooj žensko pa igra fudbal, kome ćeš suknje i haljine prebaciti, sad ti više ne trebaju. Nije ni čudo što ti grudi još ne rastu, nit’ si žensko, nit’ si muško, neće ti vala ni narasti nastaviš li tako. Nisi ti više djevojčica, bolje ti je odmah kreni u muški wc, a možda će ti i brkovi i malje po grudima početi rasti, tako prolaze muškarače. Ona je jača od mene. Sve to ignoriše, samo im se nasmije u lice i ponekad i isplazi jezik, ako je uvreda bila naročito teška. Njena ljubav prema fudbalu je jača od njihovih jezika i nikada je nisu pokolebali. Zbog toga, baš zbog toga što je takva kakva je, ona mi je najbolja drugarica.“
Gledaju se užarenih očiju, mene više i ne primjećuju. Ne znam da li cakle suze ili prkos, ali znam da sam prisustvovala nečem golemom, većem od svih nedaća koje su mi ispričale. Razmišljam o tome kako sam bila nekome ista takva drugarica i kako se to drugarstvo istopilo negdje tokom i nakon srednje škole. Ali nije važno, bilo ga je i danas mi se vratilo za stolom sa dvije klinke koje nisu više nikako male.
Hvala vam drugarice. Niste vi spore, nesposobne cvikerašice i muškarače sa nevidljivim brkovima. Vi ćete sve to ispod miške i brzinom svjetlosti prešišati.
Njima će ostati mudrovanje preslikano iz roditeljskih nenapisanih dnevnika i osjećaj da su izgubili priliku.
Ne osvrćite se.

Aleksandra Petrić
Banja Luka, jun 2015. godine.

(radiosarajevo)