Nebojša Šerić Šoba: SAVRŠEN KRUG

Čika Mile, čika Gaga i moj stari igrali su redovno šaha na našem velikom starom austrijskom hrastovom stolu, kupljenom još u vrijeme Berlinskog kongresa 1878. godine. Sto je uvijek bio centralno mjesto kuće, oko njega se sve dešavalo. Mogli su se izvući produžeci koji bi ga proširili na cijelu sobu, što smo i radili kada bi se organizirale velike familijarne večere - znalo je tada oko njega sjesti i dvadeset ljudi. Sto je samo jednom ozbiljno oštećen: neko je nešto peglao i zeznuo stvar.

I šahovska tabla bila je stara. Moj pradjed učio je na njoj mog oca igrati šaha. Igrajući se s figurama, kao s ostalim igračkama, jednom sam lauferu odšarafio glavu koja se zagubila i nikada nije pronađena.

Mile i Gaga igrali su dobro, ali činilo mi se po njihovim izrazima lica da je moj stari bio najbolji. Naravno, vjerovao sam da je moj otac u svemu najbolji. Dok su igrali, primijetio sam da su ruke čika Gage prekrivene ranama. Pitao sam ga šta mu se desilo, a on je kroz smijeh i guste brkove prozborio: “Psorijaza, sine, psorijaza. Za to nema lijeka.”

Svake sedmice dolazila je i teta Hiba. Sjedala je uvijek na isto mjesto, ispod slike kadinice Ćamile Maglajlić, koju je naslikao ujko La-la-la (tako sam zvao svog ujaka Maria Mikulića). Za razliku od tete Zehre, koja je uvijek donosila vruće kifle kad bi dolazila u posjetu, teta Hiba nije ništa donosila. Znajući za moje umjetničke aspiracije, nekoliko godina kasnije donijela je debeli katalog nekog naivca Janka Brašića, kojeg je nekom prilikom dobila na poklon. Pošto je jako voljela pohovane patlidžane koje je moja majka pravila, bila nam je redovna mušterija - za nju su mahsuz pripravljani. Jela je šuteći, samo bi s vremena na vrijeme sebi u bradu tiho prozborila: - Uh, što je ovo dobro.

Jednom sam stisnuo petlju i upitao je:

-    Teta Hibo, kakva Vam je to rana na nosu?

-  Rak, sine... Rak... - odgovorila bi.

U posjetu su znali doći i ujka Goro i ujna Aida. Jednom je Goro došao sam, sjeo s mojim starim I ‘zvali su rakiju’. Nisu igrali šaha. Gledali su neku utakmicu kada je starom pozlilo. Nisam bio tu, pričali su mi. Bio sam negdje daleko izvan Sarajeva. Došla je hitna, iznijeli su ga na nosilima blijedog kao krpu, na samrti. Strpali su ga na treću internu, u intenzivnu njegu, među one koji su se borili za život. Stari je tokom oživljavanja prolazio kroz bijele tunele, kroz terase svijesti, dok se konačno nije vratio među žive. U plaču i nevjerici pitao sam mamu šta se zapravo desilo. Ona je kroz suze tiho jedva zaustila:

-  Infarkt, sine... Infarkt.

Radio sam k’o mrav; New York nikome ne dopušta pauzu. Čak i kada čovjek sjedi u kući i odmara, on radi, misli, planira, svaki sljedeći dan izgleda kompliciraniji od prethodnog. Stres je nezaobilazan faktor u svakoj situaciji. Čak iako eventualno nisi pod stresom, svi oko tebe jesu. Ne postoji kutak u koji se možeš sakriti da do tebe neće stići, zgrabiti te i uzeti pod svoje. Ima ljudi koji su imuni, koji su na njega navikli od malih nogu, kojima je potreban da bi normalno funkcionirali. Zasigurno nisam jedan od tih. Mislio sam da ću bijegom od odgovornosti i sakrivanjem uspjeti izbjeći stres, ali se desilo suprotno.

Jedan dan primijetih na laktu mali crveni krug koji se s vremenom širio, proporcionalno s mojim životnim problemima. Kružić je postepeno rastao, sve dok nije postao povelika crvena fleka koja se ljuštila i pekla. Identična situacija pojavila se na drugom laktu. Zatim na zglobovima šake, koljenima, gležnjevima. Nikakve masti nisu pomagale. U najboljem su slučaju samo privremeno otklanjale fleke.

Jedan dan vratio sam se s posla i supruga mi je saopćila da se sprema vjenčanje njenog brata, da bismo trebali potražiti avionske karte za Californiju. Njen brat Michael živi na sjeveru Californije, ima kuću usred šume džinovskih sekvoja koje čovjeka vraćaju u prahistoriju, svojevrstan ‘jurassicpark’. Osjećaš se tako malim i mizernim ispred stabla za čije je obuhvatanje potrebno trideset ljudi.

Vjenčanje je bilo zakazano ispred Michaelove kuće. Sletjeli smo u San Francisco (dok sam na iPodu slušao pjesmu od Led Zeppelina ‘Going to California’), rentali kola i kroz bogatu Napa Valley pravac Redwood.

Na vjenčanje je došlo mnogo zvanica, cijela familija i dosta prijatelja. Šarenilo ljudi u svim svojim različitostima stvaralo je nadrealnu scenu: od starih hipija, konzervativnih teksašana, Burning Man sljedbenika, do Jevreja, Hindusa i jednog Bosanca.

I dok sam se motao kroz gomilu sretnih i opuštenih ljudi, posmatrajući kako pijuckaju koješta uživajući u proljetnom suncu, stade pred mene neki plavokosi djevojčurak s kikicama i krilima, koje djevojčice nose u tim prilikama, i upita me bez ustručavanja:

-  Čiko, je li vas to boli? - pokazujući prstom na moje laktove. Uhvatila me potpuno nespremnog, ali sam ipak sabrao nekoliko riječi i zaustio:

-  Psorijaza, sine, psorijaza... Za to nema lijeka.          

Nebojša Šerić Šoba