Split mi je nekada, nakon Banjaluke, bio drugi grad u kome sam zelio zivjeti. Mnoga ljetovanja sa roditeljima su u mom ranom djetinjstvu zavrsavala u Splitu kod sjora Jere Burtine u neposrednoj blizini plaze Firulae. Na toj splitskoj plazi naucio sam i plivati i igrati picigin, onaj pravi - splitski.
Kasnije sam odsluzio staz u vojsci u Splitu. Sakodnevne setnje splitskom rivom od kasarne Visoka do Komande mornarice, gdje sam radio, ostale su mi u trajnom lijepom sjecanju.
Zadnji put sam u Splitu bio neke 1988. ili 89. Bio je to sluzbeni posjet splitskoj bolnici kojoj smo nudili HP EKG monitore koje je narednih godina trebala proizvoditi Cajevceva Medicinska elektronika.
Dvadeset pet godina je prohujalo od poslednjeg posjeta ovom gradu. Mnogo toga se promijenilo i kod mene i u Splitu, ali je u meni ostala zelja da ga bar jos jednom posjetim i vidim koliko je onoga sto sam volio u ovom gradu jos uvijek ostalo. Citao sam razne vijesti , posebno poslednih mjeseci, i one su unijele u mene bojazan da cu mozda dozivjeti razocarenje.
Cim smo se smjestili u prijatan aparman u samoj Dioklecijanovoj palati , na preporuku smo otisli u konobu Matejuska u neposrednoj blizini. Dan vreo - 37 stepeni u hladu. Gori spitski kamen. Ni daska vjetra. Udjemo u konobu da potrazimo spas iza debelih zidina. Samo nekoliko stolova. Svi zauzeti. Vidim veliku grupu Japanaca. Ponude nam da sjednomo za sto sa vlasnikom konobe. U razgvoru s njim doznamo da mu je ime Radovan Piplovic, da je rodjeni splicanin, da je nekada bio atleticar, kasnije igrao ragbi. Trcao 800m nekoliko godina i za beogrdasku Zvezdu. Tada, na Tasmajdanu sobu dijelio sa skakacem u dalj Miljenkom Rakom, koga sam ja tih godina upoznao i igrao s njim stoni tenis, bas na Tasmajdanu. Prisjecamo se sporta iz tog perioda, Vere Nikolic, Susnja, Pokrajca, Arslanagica, brace Tvrdica, Jerkova...
Pijuckamo grasevinu uz ukusan brodet od sipe. Radovanovi preci su posjedovali dio grada podno Marijana sto im je nakon drugog rata oduzeto. Ponosi se svojim partizanskim porijeklom. Pokazuje sliku svoje rodjake - partizanke na zidu iznad nas. Prica da je ona u centru Splita bacila bombu na italijanske vojnike, uhvacena i objesena pred sam kraj rata...
Boravak u ovoj spitskoj konobi i razgovor sa vlasnikom Radovanom, kasnija setnja Dioklecianovom palatom, splitskom spicom, vecera na samoj rivi u restoranu punom turista sa svih strana svijeta odagnali su i moje potajne strepnje.
"Nima Splita do Splita!"
No comments:
Post a Comment