Pages

Wednesday, August 05, 2015

Zuko Džumhur: Skica iz bloka


Svestrani umjetnik Zuko Džumhur umro je mjesec nakon pada Berlinskog zida, zajedno sa svijetom i zemljom čiji je identitet počivao i na njemu. Ako je pozicija Jugoslavije u hladnoratovskom svijetu bila zakovana raskidom sa Staljinom 1948. godine, onda je vizuelni simbol tog raskida nacrtao Zuko Džumhur
U zbirkama citata Oscara Wildea redovno se navodi njegova rečenica: "Svu svoju genijalnost uložio sam u život, u djelo sam uložio samo talenat". Ako u našoj književnosti postoji pisac na koga bi se ta rečenica dala primijeniti, to je Zuko Džumhur. Onome što je imao u sebi, Zuko se divio i kod drugih ljudi. Prelijep je onaj završni odlomak njegovog putopisa što govori o hodočašću na grob pjesnika Hafiza: "Stojeći skrušeno pred ovim časnim grobom koji je više ličio na cvijećem ukrašenu, bogatu svadbenu trpezu, nego na vječno prebivalište jednog velikog pjesnika, sjetih se Sremske Kamenice, Dunava, lađa koje vuku šlepove i čika-Jove Zmaja. Sjetih se čika-Jovinih stihova posvećenih Hafizu. Tu Zmajevu pjesmu naučio sam napamet još u gimnaziji. Bilo mi je pravo zadovoljstvo da ih ovdje na Hafizovom grobu napišem na jednom komadiću hartije:
Nakuc'o se čaša, napev’o pesama,
Napio se raja sa mednih usana,
Gde je naš'o slasti, tu joj nije prašt’o,
Sad gori l’ mu duša - barem znade zašto.

Stihovima sam dodao Zmajev naslov pjesme: 'Na grobu Hafizovom'. Ubrao sam jednu veliku žutu ružu u vrtu, uvio je u papir na kome sam napisao stihove i položio veliki žuti cvijet na grob pjesnika kome se Zmaj toliko divio. Učinio sam to u Zmajevo ime."

Identitet
Položiti žutu ružu uvijenu u papir sa ispisanim stihovima na Zukin mezar u Konjicu - to bi bio lijep gest, skoro citatni. Da, Zuko Džumhur je sahranjen u Konjicu, svom rodnom gradu (rođen je 1920. godne), mada nije tamo umro. Umro je u Herceg-Novom 27. novembra 1989, a sahranjen je dva dana kasnije - na Dan Republike. Bio je to valjda posljednji pravi Dan Republike u živoj i cijeloj Jugoslaviji. Dvije godine ranije, grupa Zabranjeno pušenje objavila je u izdanju Diskotona album "Pozdav iz zemlje Safari". Posljednja pjesma na A strani zvala se "Dan Republike". U njoj su se očevi-partizani, uz Lepu Brenu na TV ekranu, još sjećali ratnih dana. Dvije godine kasnije, dok je ilovača padala po Džumhurovom tabutu, već su se naslućivale trube novog rata. Umro je Zuko Džumhur mjesec nakon pada Berlinskog zida, zajedno sa svijetom i zemljom čiji je identitet počivao i na njemu. Ako je pozicija Jugoslavije u hladnoratovskom svijetu bila zakovana raskidom sa Staljinom 1948. godine, onda je vizuelni simbol tog raskida nacrtao Zuko Džumhur. Mislim, naravno, na onu antologijsku karikaturu iz Politike na kojoj Karl Marx sjedi za stolom, a iza njegovih leđa na zidu stoji Staljinov portret. U "Ocu na službenom putu", Emir Kusturica genijalno varira motiv iz Kunderine "Šale". Njen protagonist strada zbog vlastite šale, dok otac iz Kusturičinog filma strada zbog komentara Zukine karikature, zbog tvrdnje da je pretjerana. Izgleda da je i Tito bio svjestan da je Zukin crtež važniji za kontekstualizaciju raskida sa Informbiroom od svih celomudrenih papazjanija partijskih teoretičara. Kažu da je Tito volio Zuku, a Enes Čengić bilježi sljedeću anegdotu: "Sa suprugom Vezirom bio je Džumhur jednom prilikom na večeri s Titom i Jovankom Broz. 'Znate li Vi, druže Tito, šta je rekla moja majka Vasvija kad ste se Vi oženili?', pitao je Zuko Tita. Tito je, naravno, kazao da ne zna. 'Neka u ovoj državi ima neko stariji i od Tita!', rekao je Zuko, a Maršal se glasno nasmijao".

Gradovi
I makar se rodio u Konjicu, a umro u Herceg-Novom, najvažniji grad u životu Zuke Džumhura bio je Beograd. Imao je samo dva mjeseca kad je sa ocem Abduselamom i majkom Vasvijom preselio u Beograd. Živjeli su u Vasinoj ulici. Zukin otac je, naime, bio vjerski službenik, hodža, koji je u prve dvije svoje beogradske godine najprije bio imam Bajrakli džamije, da bi ga 1923. kralj Aleksandar postavio za glavnog imama u Vojsci Kraljevine Jugoslavije. Živio je Abduselam Džumhur skoro stotinu godina, pa je umro samo šest godina prije svoga sina. Evo šta piše na njegovom nišanu: "Ovdje počiva rob božji Hafiz Abduselam Džumhur, sin hafiz Zulfikara, vojni muftija, rođen 1885, umro 1983. godine, koji je svoj život posvetio za dobro naroda i otadžbine. Neka svemogući podari njegovoj plemenitoj duši mir i rajsko naselje." U Beogradu je Zuko završio osnovnu školu i nižu gimnaziju. Tu je i apsolvirao na Pravnom fakultetu prije nego je prešao na Likovnu akademiju, koju je završio u klasi Petra Dobrovića. Živeći u Beogradu poslije Drugog svjetskog rata, Zuko Džumhur je bio jedan od simbola grada, kako bi Miljenko Jergović kazao, "jedan od onih koji su u pedesetima stvarali atmosferu toga grada, njegovu liberalnu auru i mangupsku naraciju". Dio te atmosfere sjajno je uhvatio Mirko Kovač u "Kristalnim rešetkama", svom najbeogradskijem romanu. Ima u tom romanu divna epizoda kad narator na Kalemegdanu kratko razgovora sa Zukom Džumhurom. Epizoda završava rečenicom: "Kad god sam sreo Džumhura, nešto sam naučio".

Predgovor
Još i prije nego je objavio svoju prvu knjigu ("Nekrolog jednoj čaršiji", Svjetlost, Sarajevo 1958), Zuko se već proslavio kao slikar, karikaturista i novinar. Kasnije se u životu njegova umjetnička svestranost dotakla i još nekih medija. Bio je scenograf i kostimograf, zatim televizijski autor, likovni kritičar, a možda je najvažnije izdvojiti Džumhurov scenaristički rad. On je bio koscenarista dva važna igrana filma: "Horoskopa" režisera Bore Draškovića iz 1969. te "Mirisa dunja" Mirze Idrizovića iz 1982. Pisac predgovora za "Nekrolog jednoj čaršiji" bio je Ivo Andrić. Ovaj tekst je i u Andrićevoj bibliografiji značajan, jer Andrić u pravilu nije uopšte pisao predgovore. Ovako kaže Andrić: "Prva pomisao koja se javlja pred ovom prozom jeste: da će autorov stil morati da ima nešto od njegove crtačke veštine. I ta pomisao ne vara. I ovde linija, gola i tvrda, polazi sa neočekivane tačke, ide pravo i kruto, čini vam se da će tako i u tom pravcu ići do unedogled, ali se odjednom negde lomi i neočekivano zakreće kud nikad pomisao ne bi. (…) Ova proza je zaista epigramatična i bleskovita kao karikatura ili skica iz slikarevog putničkog bloka. (…) Uzmite je i vi u ruke i čitajte je! Ona to zaslužuje. Čitajući je, putovaćete po ćudljivom redu vožnje, ali zanimljivim putevima, a za vođu i nenametljivog tumača imaćete jednog umetnika živog duha i bogatog srca."

Muharem Bazdulj

(Oslobodjenje)

No comments:

Post a Comment