Aleksandar Aco Ravlić: NEBODER NA KAST(E)LOVOM ĆOŠKU ČEKALI 4 GODINE

Prvi banjalučki neboder, kojeg su neki u prvim danima gradnje pokušali krstiti kao nebotičnik, očekivan je s nestrpljenjem. Višegodišnje čekanje njegova dovršenja je i “umorilo” Banjalučane. Jer, dobar tempo gradnje u početku najavljivao je da će najviša banjalučka građevina sa 12 katova, smještena na Kastelovom ćošku, zapravo na Kastlovom ćošku, biti dovršena i useljena u kratkom roku. Međutim, nedostatak novčanih sredstava zaustavio je gradnju, jer veliko banjalučko građevinsko preduzeće “Krajina” nije moglo podnijeti toliki trošak, pa je tražilo novce kod kupaca. Nije baš lako i brzo u tome uspjela, jer dovršenje je tražilo veliku hrpu novaca, kojih tih godina nije bilo.

Ipak, koncem novembra 1967. neboder je dovršen. Iz GP “Krajina” su izvjestili da je banjalučki armirano - betonski kolos progutao 150 tona betonskog željeza i preko 1500 tona betona. Pogled sa njegova krova puca u beskrajne daljine. Stoga je ovaj prvi banjalučki neboder čim je dovršen, postao pravi vidikovac i sa njega su načinjene nezaboravne snimke ne samo Gradskog parka, a koje su rijetki imali prilike vidjeti iz zraka. Ovaj prvi banjalučki neboder, kao vidikovac usred Banjaluke, bio je puno dostupniji građanstvu. Zamijenio je do tada najpoznatiji vidikovac u gradu, šerefu na minaretu džamije Ferhadije, do koje su se, uz odobrenje, stepenicama uspinjali samo rijetki, pa ipak su sa ove šerefe načinjeni nebrojeni snimci, koji su objavljeni diljem svijeta. Test provjere solidnosti gradnje prvi banjalučki neboder je ubrzo, poslije svega dvije godine, uspješno položio. U katastrofalnim zemljotresima koji su pogodili Banjaluku u jesen 1969. godine, i porušili - ili jače oštetili, mnogobrojne građevine, neboder na Kastlovom ćošku, prošao je s “ogrebotinama”. Onaj stariji vidikovac, na minaretu Ferhadije, izgubio je vrh i izbačen iz upotrebe sve dok džamija Ferhadija nije restaurirana.

S dovršenjem ovog prvog nebodera dobar broj Banjalučana je ostao razočaran viješću, što je, zbog oskudice novaca za dovršenje, nestala godinama obećavana Gradska kavana sa velikom terasom, kojoj su se jako radovali, što je uistinu šteta. Bilo je stoga puno prigovora i upita zašto je banjalučka opština dopustila da se taj prostor proda travničkom “Borcu” za ne tako velike (tadašnje) novce. Tako je Banjaluka ostala bez gradske kavane, a travnička Tvornica odjeće nije puno time dobila. Osim travničkog “Borca”, poslovni prostor - cijele katove su kupili: Tvornica celuloze i viskoze, banjalučki “Projekat”, zagrebačka “INA” i drugi. Najrevnosniji u useljenju je bio travnički “Borac”, koji je prizemlje i prvi kat, brzo napunio svojim proizvodima koji su u to vrijeme bili na cijeni, osobito muška odijela, što su izvozili u Njemačku, a u to vrijeme su se rijetki mogli pohvaliti takvim uspjehom.

Pošto je sve manje onih koji se sjećaju kako je izgledao taj dio Banjaluke, na kojem je niknuo taj prvi banjalučki neboder sa cvijetnjakom ispred, treba spomenuti da je još iz razdoblja na tom mjestu bila “Radulovića” kuća, u kojoj je bila smještena trgovina vlasnika Kastla, po kojoj je ćošak dobio ime. Poslije Drugog svjetskog rata jedno vrijeme tu su se nalazili u polukrugu, stakleni izlozi u kojim su banjalučka kina, Narodni i radnički univerzitet, Pozorište i druge kulturne institucije objavljivale svoj dnevni program. Iza ovog drvenog panoa postojao je pješački prolaz, koji je spajao glavnu sa Gospodskom ulicom.

Aleksandar Aco Ravlić

Ilustracija: Alija Sarač