Aco Ravlić: NIKOLA VUJIČIĆ, ANTE FRIGANOVIĆ - ŠJOR, HAMDIJA KADUNIĆ

Jedan od nekolicine sportskih velikana Banjaluke koji su svojim istrajnim radom utemeljili banjalucki sport bio je i Ante Friganovic-Šjor koji nas je nedavno napustio. Sjor je bio vjerovatno najsvestraniji sportisata koga je Banjaluka ikada imala. Bio je podjednako dobar u atletici, fudbalu, stonom tenisu, tenisu, kosarci, rukometu... Neprevazidjen trener... Neka pociva u miru...
Tim povodom tekst Ace Ravlica o trojici banjaluckih sportskih neimara.

**************

Trojica prvih sportskih neimara u banjalučkim srednjim školama
Krajem pedesetih prošlog stoljeća, sa željom da još više potaknemo školske sportske igre, osnovali smo u Banjaluci “Savez školskih sportskih društava” (na inicijativu Sreskog saveza sportova Banjaluka). Istina, već tada su bila odomaćena međuškolska nadmetanja, čemu su mnogo doprinijela nadmetanja za značku ZREN (Za republiku naprijed) ali još više i krosovi (jesenjski, proljetni), na čemu je bio inicijator do iznemoglosti svestrani

Hamdija - Hamšo Kadunić, profesor flskulture na banjalučkoj Tehničkoj školi. Hamdija je bio perfekcionist za organizaciju, što je razumljivo jer je fiskulturu naukovao u predratnom “Sokolu”, a za vrijeme okupacije naučio rukomet. Bio je i masovik pa je u organizaciju srednjoškolskih nadmetanja u više sportova znao uključiti podosta nastavnika i ne samo “flskulturnika”, kako su nazivani nastavnici flskulture. Međutim, bez imalo ikakve želje da mu umanjimo veliki doprinos u učvršćenju međuškolskih sportskih natjecanja, koje su s njim otišle u širinu po broju sportskih igara, ali i broju učesnika (učenici njegove škole morali su pod ‘per mus’ - obavezno nastupati, pa nije nikakvo iznenađenje da su učenici banjalučke Tehničke škole na kojoj je bio nastavnik, kao školsko društvo “Partizan”, zabilježilo nekoliko vrlo zapaženih rezultata na republičkim i saveznim prvenstvima) mora se znati da s njim nisu počela međuškolska nadmetanja, odnosno đačke igre u Banjaluci.
Naime, u banjalučkim listovima uoči Drugog svjetskog rata zabilježeno je da su učenici Gimnazije održali međurazredna takmičenja, dok su međuškolska nadmetanja banjalučkih srednjih škola održavana u nogometu i u toku četvrogodišnje okupacije (o čemu ima tragova u tadašnjoj banjalučkoj štampi) i da je još intenzivnije nastavljena nakon Drugog svjetskog rata. U tom desetljeću i po dugom nadmetanju, međuškolske utakmice su odigravane pred brojno jakim navijačkim taborima, nekada i pred više od 2000 gledatelja - učenika i građana koji su uživali u nadmetanju, pogotovo što su za svoje škole nastupali prvotimci banjalučkih klubova, što je davalo osobitu draž natjecanju. Rijetko je bilo sigurnih favorita, jer su uistinu dobre momčadi bile Gimnazije, Tehničke škole i Trgovačke akademije (kasnije preimenovane u Ekonomske škole).
Banjalučka Gimnazija, osobito za nastavnikovanja Ante Friganovića - Šjora, najsvestranijeg banjalučkog sportiste svih vremena, krajem pedesetih i početkom šesdesetih godina prošlog stoljeća, bila je pravo izvorište najboljih banjalučkih sportista u više sportskih grana, jer je Šjor bio vrstan igrač košarke, rukometa, stonog tenisa, skijaš, bokser, dobar nogometaš, atletičar čak I jedno vrijeme republički rekorder u skoku s motkom. Po svestranosti pa i kvalitetom, mu se samo približio Vlado Erceg, koji je osobito, kada je postao nastavnikom Trgovačke škole u Trapistima, postao i jedan od najagilnijih zagovornika i organizatora međuškolskih srednjoškolskih igara u Banjaluci. Banjalučki ljubitelji sporta taj priliv istaknutih sportista gimnazijalaca, koje je Šjor podigao, uočio je osobito kada su rukometaši “Borca”, pa i košarkaši, počeli juriš na savezne lige. Ipak, najviše, kada su nenadmašni Jerko Karadža, braća Stanivuković
- Boba i Mima, Vlado Jović, Zoran Prohaska, Josip Rački, Franjo Bezrodnik - Maca, zajedno sa svojim istinskim učiteljem Antom Friganovićem - Šjorom, nezaboravno oplemenili rukometnu igru, jer su bili dobri tehničari, odnosno igrači košarke. Zar je tada uopće čudno da je Rukometni klub “Borac” 1957., godine pod nadzorom trenera Sejmana Ibrahimbegovića, utemeljitelja kvalitete u rukometnoj momčadi Borca, imao u momčadi koja je osvojila prvi trofej - prvi kup Jugoslavije, čak sedam spomenutih gimnazijalaca i njihovog nastavnika Šjora. U osvajanju tog prvog, vrlo dragog, možda najdražeg trofeja, pomogli su inženjer, Sarajlija, Petar Čivić koji se proslavio kao igrač velikog rukometa i koji je - kao ugledno ime u svijetu rukometa, bio kapiten “Borca” dok se “Borac” probijao u društvo najboljih - u prvu ligu “malog rukometa”, zatim Pero Perović, te još dvojica učenika banjalučkih srednjih škola – Tehničke - Mišo Dežulović i Ekonomske - Milorad Kekerović. Ovaj podatak je dostatan za potvrdu da je banjalučka Gimnazija dugo godina bila “kovačnica” sportista koji su postajali državni reprezentativci, ne samo u rukometu, košarci, atletici...
Ipak, jedan podatak je jako zanimljiv kada se radi o prvim đačkim igrama i uvođenju novih sportova u banjalučkoj gimnaziji. Taj podatak je ništa drugo do izvlačenje iz riznice jednog nepoznatog imena - Nikole Vujičića, koji je bio u prvoj generaciji maturanata banjalučke realke, ali i koji je kao bivši banjalučki gimnazijalac bio jedan od trojice koji je prvi “zasjeo” za katedru u školi, koju je među prvim, okončao. Naime, u gimnazijskom izvještaju za 1912./13. godinu, između ostalog, poslije konstatacije da “Odlično sredstvo za razvijanje tijela jesu đačke igre i razni sportovi ”, stoji i ova rečenica: “Prve su uvedene ove školske godine a rukovodio je njima učitelj N. Vujičić, koji je u Beču prilikom šestomjesečnog hospitanja (ne hospitovanja! - op. A.R.) na prvoj državnoj realci svršio i kurs za vođenje ovih igara”.
I odmah s novim poglavljem izvještaja, govori se o tim prvim održanim đačkim igrama, ne samo u Realci, već u Banjaluci: “Igre su se odvijale na banjalučkom polju, vrlo zgodnom mjestu, koje je samo desetak minuta udaljeno od školske zgrade. Igre su bile različite sa težim i lakšim loptama prema tome kakvi su bili igrači: manji ili odrasliji. Sudjelovalo je kod ovih igara 220 učenika...” Nije li to dovoljno da se za proboj Banjaluke u red najsportskijih gradova, ostavi trajna zahvalnost trojici prvih i najistaknutijih neimara sportskog života u banjalučkim srednjim školama: Nikoli Vujičiću, Hamdiji Kaduniću i Anti Friganoviću - Šjoru. Za nezaborav kako je počelo i zahvaljujući kojim ljudima se uspjelo, jer su stvarali vrlo dobre temelje slijedećim generacijama.


A. Aco Ravlić