Goran Trkulja: "Zato sto ste vI vjerovali u nas..."

Ovu lijepu crticu iz zivota "kradem" sa Goranovog facebook-a. Nadam se da se Goran nece ljutiti jer je on meni jednom, bilo je to prosle godine u Moneu, obecao da ce nekad nesto poslati i u Parkic. 

**************

Snježana i ja se biciklima vraćamo s večere kod prijatelja u Den Boschu. Cestom pored biciklističke staze, uporedo s nama, klizi novi, crni audi. Prednje staklo suvozača polako se spušta i iz auta proviruje 
glava mladića. Marokanac? Alžirac? Malo obojeni mladić nešto govori ali vjetar u mojim već ionako otvrdlim ušima priječi mi da ga razumijem. Zaustavljam se i silazim s bicikla. Staje i automobil.
-Gospodine, jeste li ikada radili u O, pita me mladić čije mi lice polako postaje poznato ali ja još ne znam ko je taj mladi čovjek koji se smiješi izlazeći iz automobila.
Dok prihvatam pruženu ruku, kockice sjećanja se polako slažu i ja znam de se predamnom nalazi Mohammed, najmladji sin iz porodice tunežanskog doseljenika iz Z. Nije još bio napunio 18 godina kada je bio moj djak. Medju štićenicima u zatvoru za maloljetnike u mjestu O, Mali Mo, kako su ga zvali i drugovi i nastavnici u školi koja je pripadala zatvoru, izdvajao se visinom i inteligencijom. Prije isteka dvogodišnjeg probnog kaznenog perioda Mohammed je dobio slobodan vikend poslije kojeg se nije vratio u zavod. Njegovo ime potom je stavljeno na teleks što je značilo da je u bjekstvu. Od tada ga, više, nisam vidio.
Sada predmnom stoji deset godina stariji Mohammed sa istim svojim širokim osmjehom koji otkriva pravilne, bijele zube. Kaže da je sretan što me vidi jer je uvijek želio da baš meni kaže da je na pravom putu i da radi kao menadžer prodaje u Peugeotovom predstavništvu. Pitam ga zašto je baš meni želio to da kaže, a on odgovara: "Zato što se vi vjerovali u nas."
Gledam Mohammeda i prisjećam se naših razgovora u razredu i za vrijeme pauza izmedju nastavnih časova, pred školskom zgradom. Znam da sam mu govorio da svoje porijeklo ne treba da osjeća kao nedostatak ili opravdanje za skretanje s pravog puta već treba da ga vidi i iskoristi kao uporednu prednost nekoga ko poznaje dvije kulture. Istovremeno se pitam da li sam tada stvarno vjerovao da će se izvući iz getta u koje društvo suptilno i nemilosrdno gura Mohammeda i ostale malo obojene dječake? Iz getta u koje se, potom, sami, dobrovoljno, zatvaraju jer se u tom prostoru osjećaju sigurni i zaštićeni, jer se tamo ne stide zbog dugačkih mantila svojih u marame umotanih majki i tetaka? U getta u kojima se i ne govori drugačiji holandski do onaj grleni, njihovih očeva, iz kojeg pršte arapski vokali kao uplašene ševe pred koscima?
Crni audi se polako udaljavao i ubrzo nestao iz vidokruga, a ja pomislih kako se Mali Mo, nakon deset godina, vratio s onog dopusta za vikend da mi vrati vjeru u malo obojenu djecu.