Mario M.: SPOMENICI ZA SPOMINJANJE

Podizanju spomenika Petru Kočiću u Banjaluci prethodila je velika dobrotvorna aktivnost zavičajnog društva Zmijanje. Organizacioni odbori su animirali veliki broj donatora širom zemlje (ali i inostranstvu), precizno je definisana koncepcija spomen obilježja književniku, raspisan je savezni konkurs i imenovana stučna komisija za izbor najboljeg rješenja… Radilo se odgovorno, bez improvizacije. Tih tridesetih godina prošlog stoljeća uz sugestije akademskih slikara i uglednih arhitekata odabran je rad kipara Augusta Augustinčića i Vanje Radauša (uz konsultacije slikara Špire Bocarića koji je poznavao Kočića), umjetničko djelo visokog dometa. Spomeniku je dodijeljeno odgovarajuće mjesto u gradskom parku. I danas jedno od najfrekventnijih u gradu… Tako se radilo prije više od osamdeset godina. Gledamo ga i danas, stoji dostojanstveno narodni tribun, u zamahu uvjerljiv, kao da će sad progovoriti…

Godinama poslije onog svjetskog rata u gradu su nicale spomeničke biste narodnih heroja, ništa neobično, u velikoj pobjedi grad i cijela Bosanska Krajina su dali ogroman doprinos. Iznad, na Šehitlucima se zablistao spomenik, a u gradu su nicale bronzane biste boraca… Poprsja ujednačene veličine govorila su onako horski tadašnjim političkim rječnikom o jednakosti (‘svojih na svome’) nacija.  

Ako pričamo o današnjoj Banjaluci, a priča se počesto, ponekad s ljubavlju, ponekad sa stidom, često s nostalgijom… ne mogu se zanemariti promjene u gradu. Brže se gradi, izgrađene su nove palate i vile, nove bogomolje, fontane… grad je i širi i viši. Sadi se cvijeće, oslikavaju fasade, ukrašava se… ali je teško potvrditi da je grad ljepši? Svakodnevnica nas uvjerava da nova demokratsko praksa zaobilazi javne rasprave. Reklo bi se i konkurse. Jer improvizacija u usklađivanju prostora i objekta daje porazne rezultate. Novi spomenici, kad sam već kod kulture gradskog prostora, naprosto osvanu u nekom dijelu grada. Imam osjećaj da se izbor autora I lokacije odrađuje onako birokratski bez uključenja struke.

Gospodin Tisa Milosavljević bio je prvi ban Vrbaske banovine, ostavio je značajan trag u gradu koji mu se pokušao odužitii odlivanjem spomenika natprirodne veličine. Postavljanjem na pažljivo odabrano mjesto, u centru parka uređenog nakon uklanjanja Zenita, nije učinjena velika usluga uspomeni na Bana. Ogoljen prostor omogućava uspravnoj figure da dođe do izražaja, ali je time omogućeno sa svih strana osmotriti  izuzetno loš, neinventivan rad skulptora. Struka nema priliku da progovori, a srećom, ni bronzani Tisa ne priča…

Jedan od najvećih književnika sa jugoslovenskih prostora, miljenik čitalaca svih uzrasta, Branko Ćopić se pomalo slučajno vratio u grad svoje školske mladosti. Sada sjedi u istom položaju pred gradskom bibliotekom kao što se nekad davno namjestio pred školom u rodnom selu. Nažalost, prognan je iz Hašana u ovom ratu. I sada kada je ‘naš’ Branko ovdje, kao da se još uvijek nije opustio, na lice mu se ne vraća njegov vragolasti smiješak, kao da još nije zaboravio neprilike školarca u banjalučkoj učiteljskoj školi.

Javnost ne zna ni kada bi se mogla vratiti ‘privremeno’ uklonjena bista Vase Pelagića pa ne može znati ni kada bi grad mogao dobiti biste, recimo, Bože Nikolića, Nikole Šopa, Adema Ćejvana i drugih koji su u njemu stvarali. A kao demonstracija žalosnog neplanskog djelovanja je lutanje s postavljanjem Puškinove biste (poklon grada Moskva). Prvotno pred Poštom je mjesecima stajao pripremljen prazan postament da bi kasnije Pjesnik dobio odgovarajuće mjesto uz Pozorište. Urbanisti su očigledno bili zatečeni  i poklonom skulpture cara Nikolaja Drugog. Nemam osjećaj da mu je ugodno između zgrada na Bulevaru: dva vremena, dvije ideje, dva stila... Kao poklon (‘poklonu se ne gleda…’) političke stranke iz Srbije u grad je nedavno stigao ogroman monument Stefana Nemanje. Smješten je na prigodan prostor ispred Muzeja ali ostaje utisak da je posao obavljen ‘na brzinu’, kao sušta suprotnost akcije zavičajnog društva Zmijanje iz prošlog stoljeća.

Vrhunac neodgovorne improvizacije je lokacija banjalučkog Nikole Tesle. Odabrano mjesto predstavlja poniženje velikog naučnika. (Da li je smisleno pričati o Teslinoj ulozi u razvoju naše civilizacije?). Nije presudno što Njujork ima jednu bronzanu glavu ‘našeg zemljaka’ (na Menhetnu), a Banjaluka dvije (pored replike ove njujorške nedavno je otkrivena i jedna pred studentskim domom), nego zato što je (ona prva) postavljena na neprilično mjesto. Teško je prepoznatljiva, a izložena je u neuglednom uskom prostoru… Kao da je namijenjena samo pogledima uposlenika Direkcije elektrodistribucije… širi je postament čini još manjom… Srećom, ispod piše: Nikola Tesla.

Kažu – donacija. I gdje ćemo s njom? U ćošak?! Bez obzira na našu tradicionalnu neukost i površnost, propust je nedopustiv. Postavlja se pitanje snage javnog mijenja u univerzitetskom gradu gdje Elektrotehnički fakultet ima najdužu tradiciju.

Mladića koji je otišao iz Like u svijet vole citirati ovdašnji populisti. Najviše se pominje njegov ‘ponos srpskim porijeklom i hrvatskom domovinom’, mada se često koristi samo jedan dio te navodne Tesline izjave. Niko ne citira uvodni tekst u jedan njegov patent…’Neka je znano da sam ja, Nikola Tesla, podanik austrijskog imperatora, iz Smiljana u Lici, pokrajini Austro-Ugarskoj, sada nastanjen u gradu Nju Jorku, pronašao…’ A logično, u američkim enciklopedijama piše da je Tesla američki naučnik rođen u Austro-Ugarskoj.

Inače, Teslino ime u javnosti najviše pominju ovdašnji novinari i političari. Bilo bi ih dobro upoznati s njegovom reakcijom na pokušaj uvlačenja u nacionalne svađe: ‘’Vaša mržnja, pretvorena u električnu energiju, mogla bi osvjetljavati gradove.’’

Mario M.