*********************
Landrajući banjalučkim ulicama često sam znao zastati pred
kućom iz 1911. godine. Okružena brezama pokazivala je svoj bijeli broj — 1911,
koji će uskoro pasti u prašinu. Još jedno staro zdanje, za koje smo
sentimentalno vezani, odlazi — a ja bih želio imati tako moćno pero, koje će,
ispomažući se čudesnim metaforama, napisati kako je u toj kući, u
rembrantovskom polumraku slikar - Sizif, Josip Granić, gurao uz slikarski
prisoj svoju masnu kredu, svoj pastel, boreći se vehementno za svoj umjetnički
»dvorac« iz 1911. godine, boreći se za svoj topli kutak, za svoju galeriju, za
svoju umjetnost, za svoje mjesto pod suncem — ali je definitivno ostao sam,
rezignirao i kapitulirao pred hladnim licem aparatčika, lišenog emocija i
sentimentalnosti. A ja sam, eto, uvijek zamišljao kako bi tu, u toj kući mogla
žiivjeti Alisa iz zemlje čudesa, šetajući sobama što su osvijetljene slikama
koje nas griju suncem Iža i koje su najbolji lijek protiv melankolije i
depresije.
Mi dobronamjerni šetači, koji smo beznadno zaljubljeni u
Banjaluku i još uvijek otvoreni ljepoti starih formi, koji volimo njene aleje,
miris lipe, smaragdno zeleni Vrbas, Sahat-kulu i još ponešto — imamo pravo, kao
štovatelji neprispodobivih emocija, kazati: — Zašto samo rušiti, kad bi se moglo
i sačuvati! Bar nešto! Ali — kako se oduprijeti vremenu koje hoće samo da
obara, a neće da sačuva nešto za budućnost. Hoćemo li jednog dana, kad budemo
bogati, moći graditii svoj Diznilend sa svim onim starim zdanjima koja smo, bez
razmišljanja, rušili. Tako smo, služeći se površnom demagogijom, uvijek spremni
da obezvrijedimo ono na čemu se zasniva ljudsko dostojanstvo i veličina
ljudskog života. A veličina ljudskog života deponirana je, u ovom slučaju, u
zdanju iz 1911. godine.
Zar u Banjaluci
treba porušiti sva stara zdanja — a Banjaluku definitivno posandučiti
demodiranom arhitektonskom konfekcijom, zar je treba lamelizirati, kubizirati,
pretvoriti u betonske termitnjake, u tvornice za stanovanje u kojima će radni
ljudi i građani ispaštati svoje grijehe — prerastajući u kafkijanske kukce koji
će moći još samo da bodu.
Pošto pamet ne stanuje samo u jednoj kući, onda treba reći da
Banjaluka nije samo Borik (bez borova) — već da su to i stare austrijske vile (secesija
i barok), da su to šeherski hamami i hauzi, da su to mušepci na posljednjim
zgradama orijentalne arhitekture, da su to kule na Kastelu, da su to glavati,
slikoviti bašluci, da je to trapiska crkvica-koliba, da je to postolarska
radnja ispunjena mirisom kože i ljepila, da je to pekara s mirisom somuna, da
je to ćefenak (kojeg više nema), da je to kupola nad pivnicom, da su to kućice
u cvijeću, da je to sve za što smo emotivno vezani. Priznajem: nikada neću moći
biti sentimentalno vezan za hladnu i ravnu fasadu solitera, za njegov lift i
smrdljive hodnike išarane neukusnim grafitima.
Zar je zaista potrebno udariti rušilačkim pijukom u svete
pragove umjetnika i ne samo njih, zar treba baš sve »planski« i »urbanistički«
zbrisati kao što je zbrisana Realka, bolnica, turistička atrakcija Bezistan,
kuće Maglajlića, Prokopića i još mnogo toga, broja se ne zna. Izgleda da će
samo Ferhadija i Sahat-kula preživjeti i ostati reliquie reliquiarum — kako bi
turisti imali što uslikati. Zar treba nastaviti rušilačku akciju zemljotresa,
pa ono što je odoljelo trusu — mi treba da dokusurimo. Zamišljam: ako to
učinimo, Banjaluka će postati cloaca maxima, u centru grada će biti podignut
spomenik fetišu — LOPTI, a najbolje stanove poklanjat ćemo fuzbalerima,
najbolje lokacije opet za kafiće famoznih sportista u kojima će se točiti
besmisao, i piće zgubidanima raznih fela koji se u radno vrijeme bave neradom.
Glupost je, dakle, svemirska sila, kako bi rekao naš Krleža.
Anto Ćosić (‘’Čudaci moga djetinjstva’’, UKBiH Posdružnica Banjaluka,
1991.)
No comments:
Post a Comment