Gordana KATANA: Mogu li potlačeni progovoriti?

Tekst je vezan za nedavna dogadjanja u Narodnoj skupstini Republike Srpske. Vjerujem da ste vecina vas vec procitali sta se desavalo i kako se desavalo. Veoma dobar osvrt Gordane Katana.

***************************

Koja je u ime radnika tražila da joj se omogući da se narodnim poslanicima, koje su ti radnici birali, obrati. I pozove ih da ne lome preko koljena donoseći novi zakon o radu. Zakon sklepan nabrzinu, skrpljen od njegovih inačica u regionu i upućen u 
parlament pred sam kraj godine. Sa samo jednim ciljem - zadovoljiti zahtjeve međunarodnih finansijskih institucija. Kako bi vlast dobila još jedan kredit, neophodan za održavanje budžetske likvidnosti, odnosno očuvanje same sebe na vlasti. 

Radnici na banjalučkim ulicama u ponedjeljak jasno su rekli da ne žele biti roba, da nisu na prodaju i to je ono na što je Ranka Mišić htjela upozoriti poslanike kada je ušla u Narodnu skupštinu.

Ali Nenad Stevandić, kome je upravljanje nad parlamentom u ruke predao odsutni predsjednik, procijenio je da Mišić ne može govoriti kad hoće. Valjda, mada u potpuno neopravdanom strahu, da u nekom od poslanika vladajuće elite ne proradi savjest pa uskrati podršku stavljanju na raspravu zakona. Ili se Stevandić, sada vjerni pas vlasti, prepao javnosti. Koja je kraj TV ekrana pratila sjednicu Narodne skupštine. I mogla čuti poruku predsjednice sindikata. Šta god da ga je opredijelilo da zatraži upotrebu sile nad ženom, predstavnicom radnika/ca više nije bitno. Šteta je počinjena, sramota nanesena parlamentu teško će se ispraviti. Još ružnije i tužnije zvučali su pozivi pojedinih poslanika upućeni Ranki Mišić koja je ležeći na podu sale za sjednice odbijala da je napusti "da se ne blamira". U društvu poslušnika, u društvu nenaviknutom na pravo borbe za pojedinačna i opšta prava gesta predsjednice sindikata tumačena je kao blam. 

Pitamo se mogu li potlačeni progovoriti ? Ili, bolje rečeno, živimo li u društvu u kojem se dozvoljava potlačenima da govore? Ako je suditi prema nasilju koje je nad Rankom Mišić demonstrirano, odgovor je ne, nemaju pravo da govore. Jer kako govoriti dok vas drže pod đonom i poput vreće krompira iznose s mjesta koje se, koje li ironije, zove Narodna skupština. Predsjednica sindikata tako je postala metafora ne samo radnika/ca, nego svih građana/ki koji ne pristaju bespogovorno svoje živote dati u ruke vlasti. Koja je u Republici Srpskoj postala svrha sama sebi. 

Slijepa i gluha za potrebe onih koji su ih na funkcije doveli svojim glasovima. I koja je preko Ranke Mišić svima koji misle drugačije poslala jasnu poruku šta ih čeka drznu li se da progovore. 

Prorežimski mediji dan nakon sramne noći u Narodnoj skupštini RS-a bave se isključivo demantiranjem navoda da je obezbjeđenje premijerke RS-a Mišić izbacilo iz skupštinske sale. O ostalom šute. A, između ostalog, to je i činjenica da su pripadnici policije, a ne skupštinsko obezbjeđenje, zaključali vrata skupštinskog restorana u kojem je bio dio sindikalnog rukovodstva. Kome nije dozvoljeno da uđe u salu za sjednice. Bojala se valjda policija da muškarci muški ne uzvrate onima koji su im gazili predsjednicu.

Zbog odbijanja da se zakon o radu vrati u redovnu parlamentarnu proceduru, ali i nasilja nad Rankom Mišić opozicioni Savez za promjene nije učestvovao u radu parlamenta. Nakon što je iz sale izbačena i prva sindikalka, parlamentarna većina odahnula je. I u miru provela, kao, ozbiljnu raspravu o zakonu o radu. Koji su na ruke dobili ni puna tri dana prije početka sjednice. Osim silnih pohvala na sadržaj novog zakona, otrcanih fraza kako je vrijeme socijalizma prošlo, ili gdje bi danas bila Švedska da joj je radno zakonodavstvo poput onog koje je bilo na snazi u RS-u, ulagali su poslanici i amandmane. Tipa "u članu četiri, stav dva iza riječi..., dodati zarez". I u gluho doba noći RS je dobio novi zakon o radu. 

Ništa manje problematična nije činjenica da je u sjeni svih nemilih dešavanja na sjednici parlamenta ostalo donošenje po hitnom postupku Zakona o policiji i unutrašnjim poslovima. 

Umiveni naziv za legalizaciju policijske represije. Pravdanje da su sigurnosne prilike pogoršane pa je RS-u potreban novi zakon kako bi se na njih adekvatno odgovorilo, teško da bilo ko razuman može prihvatiti. Jer kako reče lider NDP-a Dragan Čavić od napada na Policijsku stanicu u Zvorniku prošlo je više od pola godine. I da je vlasti bilo stalo da rješava pitanje sigurnosti, imala je dovoljno vremena da u redovnoj proceduri donese novi zakon o policiji. Hoće li RS ubuduće biti sigurnije mjesto za život, vidjet će se. Ono što je nažalost sigurno, jeste da su policiji date prevelike ovlasti da se miješa u živote građana. I to kroz nova ovlaštenja. Konkretno i zakonom definisano to znači "prikupljanje obavještenja za lica za koja je vjerovatno da bi mogla dati obavještenja o krivičnom djelu ili prekršaju, počiniocu ili drugim važnim okolnostima i protivdiverzioni pregled, a sve s ciljem što efikasnijeg obavljanja poslova i zadataka iz nadležnosti Ministarstva". Ili pojednostavljeno. Policija će moći bilo kome, u bilo koje vrijeme banuti u kuću, ili bilo koga privesti na razgovor i zadržati ga bez obrazloženja 24 sata u pritvoru...

E pa sretna nam Nova, 2016. godina!

(Oslobodjenje)