Aleksandar Aco Ravlić: OTKAKO JE BANJALUKA POSTALA

 O Banjaluci su ispjevane mnoge pjesme. Sevdalinka “Otkako je Banjaluka postala” zacijelo je jedna od najpoznatijih, vezana za ime grada na Vrbasu. Bila je toliko neodoljiva da je književnik Rasim Filipović načinio dramski tekst istog naslova, u dva dijela (4 slike) s pjevanjem, koji je već 14. 2. 1940. doživio premijeru baš u banjalučkom pozorištu (redatelj Dragan Jovanović, muzika Jarko Pleciti, dirigent Ivan Dominis).
Lijepa udovica, o kojoj se pjeva, nesporno bijaše lijepa. Međutim, ostalo je neutvrđeno ime šarmantne udovice. U beogradskom listu “Vreme”, uoči Drugog svjetskog rata, Naim Kulenović je u svom napisu o, po njemu najljepšoj sevdalinci, riješio tu još uvijek neriješenu enigmu tako što je ispričao priču o Džafer-begu Kapetanoviću, koji je živio u Banjaluci na razmeđu vijekova -18. i 19., i čija je supruga - Džafer-begovica, još za njegova života begenisala, bekriju Enesa Ismailovića, za kojeg se i udala poslije Džaferbegove smrti. Po jednoj drugoj verziji, koju je rado pripovijedao Muhamed Ćejvan, jedan od najpoznatijih pjevača sevdalinki, koje je dala Banjaluka, a koji je bio i zapažen glumac, uz Džafer-begovicu glavna ličnost je bio stanoviti Pilale Kokuz, koji bijaše naočit, ali uvijek pritisnut besparicom (otud mu i nadimak Kokuz) i da je, navodno, živio polovinom 19. Stoljeća.
Još jedna zanimljivost je vezana za ovu poznatu pjesmu. Naime, dugo vremena se držalo da je pjesma originalan proizvod banjalučkih sevdalija, kako po riječima, tako i melodijom.

Tu originalnost osporio je poznati etnomuzikolog, kasnije akademik Vlado Milošević, pošto je 1958. godine posjetio Institut za folklor pri Bugarskoj akademiji nauka u Sofiji. Tom prilikom Raina Kacarova, koja je bila načelnik Instituta, zapjevala je na turskom, više slučajno, jedan stih pjesme, koja je, tvrdi V. Milošević, bila istovjetna našoj pjesmi “Od kako je Banjaluka postala”. Kad je upitao kakva je to pjesma, odgovorila mu je da se ta pjesma zove “Od kako je Carigrad postao”.
Kako je pjesma o Carigradu dospjela do ovih krajeva, nije poznato. Ko ju je prenio u ovaj kraj? Da li neki putnik, neki visoki činovnik Porte ili pak pjevači lutalice, vjerovatno nikad neće biti ustanovljeno. No, da je veoma popularna, to je izvan svake sumnje. Stoga, kako je to dobro uočio prof. dr. Munib Maglajlić, ova, “isključivo ” banjalučka, pjesma pjeva se u više varijanti, pa dodaje: “U iskvarenim varijantama ove pjesme u novije vrijeme često se čuje kako Džafer-bega kadunu prosi banjalučki(!) kadija, a ona polazi za sarajevskog deliju(!) ili bekriju, što predstavlja grubo kršenje poante, u kojoj je ova sevdalinka sadržana: da bi se ostvario efekt, izazvan neočekivanim izborom udovice izuzetne ljepote glasovitom kadiji izdaleka, mora biti suprotstavljen bekrija iz udovičine blizine.“
Prihvatajući ovo razložno stajalište valjalo bi, prema M. Maglajliću, pjevati najpoznatiju sevdalinku o Banjaluci ovako:
“Otkako je Banja Luka postala, nije ljepša udovica ostala, nego što je Džafer-bega kaduna!
Nju mi prosi sarajevski kadija; ona neće sarajevskog kadiju, ona hoće banjalučkog bekriju! ”
Još se mora reći, da je Ljudevit Kuba, češki etnomuzikolog, zabilježio početkom ovog stoljeća, a prvi put - 1907., saopštio javnosti kroz “Glasnik Zemaljskog muzeja Sarajevo”, pjesmu sa gotovo istom melodijom
(tako je tvrdio akademik Vlado Milošević), ali sa riječima: "Od kako je Herceg-Bosna postala, nije ljepša udovica ostala, što je danas Zečevića gospoja - prosila je tri sarajevska dilbera... ”

Aleksandar Aco Ravlić