Ivan Lovrenović: Jedan intimistički zapis s putovanja u Banju Luku

(Latinka Perović: strah, stid, odgovornost)
Ultimativno je bilo odazvati se pozivu fondacije Friedrich Ebert, kancelarije u Banjoj Luci koju vodi agilna i samozatajna Tanja Topić, na sudjelovanje u predstavljanju knjige Latinke Perović „Dominantna i neželjena elita“ i razgovoru povodom nje. Ultimativno iz više razloga. Neki od njih su sasvim lični i intimni, drugi principijelni i objektivni, treći kombinacija jednih i drugih, a svi se daju svesti na dva imena: Latinka Perović, Banja Luka.Dok sjedimo u restoranu novoga hotela nad bjeličastozelenom, visoko nadošlom vodom Vrbasa, gledajući u zidine Kastela na drugoj obali, pripovijeda Latinka Perović o svojemu doživljaju s komemoracije i ukopa žrtava genocida u Potočarima u srpnju 2010, kamo je išla sa članicama beogradskoga udruženja „Žene u crnom“. U to vrijeme Ratko Mladić još nije uhapšen, Karadžić drugu godinu leži u Haagu, Milošević je pokojni već četiri godine. Velika je gužva, desetine tisuća ljudi i žena, vrućina, atmosfera je i tužna i napeta – ukopavaju se ostaci 775 identificiranih žrtava. Silne delegacije, govornici i uglednici iz Evrope i „regije“ (među njima i predsjednik Srbije Tadić). Za beogradske heroine u crnome nema predviđenoga mjesta, valja se snaći, preostalo je da se smjeste na padini brijega, na strmini, na kojoj nije moguće ni stajati ni sjediti. – Snašle smo se tako što smo ukopale pete u zemlju, uhvatile ravnotežu i tako prestajale cijeli taj potresni događaj – tako nekako opisuje Latinka Perović tu situaciju, a način na koji to radi, stišano, bez patosa, ni trenutka ne pridajući pažnju sebi, ostaje u pamćenju kao slika kadra da ti kaže više od ikakvih rutinskih opisa i izvještaja.Ostaje ti u glavi ta slika i kao metafora životnoga, političkog i znanstvenog položaja Latinke Perović: na strmini, bez oslonca i olakšice, naći vlastiti oblik ravnoteže i stabilnosti, nesklonim okolnostima usprkos.A Banja Luka! Taj grad s kojim su povezani svi tvoji izlasci u „veliki svijet“, još iz vremena kada se s kolodvora u centru grada (današnja Umjetnička galerija Republike Srpske) putovalo „ćirom“ do kolodvora u Predgrađu gdje, potom, čekaš „brzi“ iz Sarajeva u Zagreb a nikada se ne zna hoće li na vrijeme, i hoće li u njemu biti mjesta…
Banja Luka je doista bila grad, kako si već negdje zapisao, u mumfordovski punom i kompleksnom značenju riječi. Samo su tri takva grada, u strožem smislu pojma, bila u Bosni: Sarajevo, Mostar i Banja Luka, svaki sa svojim zasebnim identitetom. Među njima trima nekadašnjoj Banjoj Luci – ne Sarajevu, kako se stereotipno ponavlja – istinski je pripalo da bude mjesto na kojemu se zbiva ono meko i plodno sljubljivanje kultura Balkanskoga Orijenta i Srednje Evrope.
Potom, Banja Luka naci-režima 1992-95, o čemu tako srčano, jasno, s konkretnim podacima o progonu i ubojstvima govori i piše mladi banjalučki znanstvenik Srđan Šušnica, pitajući: „Gdje su nestale moje komšije muslimani i Hrvati 1992. godine? Zašto je iz ovog grada protjerano 75 hiljada ljudi? Zašto je u ovog gradu u kome nikada nije bio opaljen metak tokom ratnih dejstava ubijeno prema zadnjim istraživanjima 90 ljudi koji su zločinci percipirali kao katolike, a ko zna šta su bili u svojim domovima u svojim privatnostima, više od 140 ljudi koje su zločinci percepirali kao muslimane, a opet ko zna šta su oni bili u svojim domovima i u svojoj privatnosti. Banjaluka se nalazi pod okupacijom! Okupirani smo nacionalizmom, zaboravom onih čiji su životi poništeni, ali i nas koji smo ostali da ovdje živimo“.
Šušnica je, čuli smo, i najzaslužniji da se Latinka Perović, slaba nakon nedavne nevolje s uganućem skočnoga zgloba, pojavila u Banjoj Luci na ovoj večeri u, njoj zahvaljujući, prepunom Muzičkom paviljonu „Staklenac“ u Parku Petra Kočića. A podatak da je Latinka Perović, znanstvenica i intelektualka s kritičkim stavom o nacionalističkim mitovima i politici Srbije u kontekstu raspada Jugoslavije i njegovih krvavih posljedica, okupila takav broj slušalaca u Banjoj Luci, s tako pomnim zanimanjem i očiglednim odobravanjem – možda bi mogao biti znakom da se u ovom gradu, olovno nijemom u odnosu na blisku prošlost, javna klima počinje mijenjati.

S Latinkom Perović upoznao sam se kasnih osamdesetih prošloga stoljeća, kada smo se dogovarali da u sarajevskoj „Svjetlosti“, gdje sam bio urednikom, objavi svoju značajnu memoarsko-analitičku knjigu „Zatvaranje kruga: ishod političkog rascepa u SKJ 1971-1972.“. Knjiga je izašla 1991, ali nije stigla doživjeti zasluženu pažnju javnosti – ubrzo je Sarajevo opsjednuto i izloženo sistematskom uništavanju, a tisuće knjiga u skladištu „Svjetlosti“, koje se zateklo pod kontrolom Karadžićevih junaka, uništeno je ili opljačkano. Među takvima je i čudesna, raritetna „Knjiga kapitela“ Bogdana Bogdanovića, „Fantastični srednji vijek“ Jurgisa Baltrušaitisa, „Duh i život istočne crkve“ Ernsta Benza i mnoge druge. Tu suradnju Latinka Perović ne propušta naglasiti, pa ju, tako, spominje i u svojoj novoj knjizi. Ali spominje i još nešto, zbog čega su ti se svi motivi za odlazak u Banju Luku sastavili i zaokružili.
U poglavlju o Slobodanu Iniću (plemenitom i nesretnom Iniću) autorica se sjeća: „Predstavljajući knjigu Slobodana Inića u Beogradu, Ivan Lovrenović je rekao da se tokom minulih strašnih godina često pitao koji bi ga to povod, nakon svega, mogao ponovo odvesti u Beograd. A ja sam, tek kad su dva helsinška odbora odlučila da Inićevu knjigu predstave u Sarajevu i pozvala me da u tome učestvujem, postavila sebi pitanje: kako ću ja tamo, nakon svega? Osetila sam, u isto vreme – strah, stid, odgovornost. Pomogao mi je, opet, Ivan Lovrenović. Do mene je došla fotokopija njegovog ‘Paklenika’, objavljena prošle godine u ‘Feral Tribjunu’, listu u kome se, sve vreme, hrabrost ogledala u visokom profesionalizmu. Tada sam pomislila: kada je Lo­vrenović mogao da se spusti u Paklenik, možda ću i ja moći u Sarajevo. Moj pojas će biti knjiga Slobodana Inića.“ (U tekstu „Deveti krug Paklenika“ riječ je o silasku u jamu u koju su karadžićevci 14. svibnja 1992. pobacali preko četrdeset ubijenih višegradskih muslimana.)
Pa je, pomišljaš, „nakon svega“ bilo više nego zakonomjerno da se dogodi susret u Banjoj Luci – onijemjelom i ogluhlom, „okupiranom“ gradu, ali koji kao da počinje progovarati. Nema za ovaj susret boljega mjesta!
O večeri u „Staklencu“ mediji su već podrobno izvijestili, o knjizi „Dominantna i neželjena elita“ već je pisano dosta, dosta izgovoreno, a trebat će još mnogo, jer je to knjiga od slojeva, ne samo o osobama koje tematizira, nego je u podsloju silno važan prikaz i svojevrsna sinteza političke historije Srbije od sredine druge polovice 19. stoljeća do danas. Posredno, tiče nas se svih, jer anatomski precizno pokazuje kako se proces pretvaranja tvrdih komunista i integralnih Jugoslavena u etničke partikulariste i nacionaliste, pa u inicijatore i aktere rata, odvijao iz sebe samoga, a ne kao neko prekonoćno čudo, kako se često misli i govori.
A tiče nas se i zato što zorno pokazuje svu insuficijenciju u ovome tipu kritičke i autorefleksivne političke historiografije, pogotovo u Bosni i Hercegovini.
Latinka Perović se u široj javnosti percipira kao ikona antinacionalizma u Srbiji. Jest nepristajanje na nacionalizam njezin građanski i civilizacijski izbor, politički i ideološki nazor, kao i zalaganje za slobodno i pluralno društvo. Ali monumentalna knjiga „Dominantna i neželjena elita“ (kao i sav historiografski rad L. Perović) nude jednu važnu distinkciju: nije bilo kakva prevlast političko-ideološkoga, pa ni antinacionalizam, ono čime se odlikuje njezin primarni posao i vokacija – rad na političkoj historiografiji. Mnogo više i važnije od toga, znanstveni rad Latinke Perović karakterizira pouzdana istraživačka metoda, visoka kultura diferenciranoga mišljenja, te neuplitanje vrednosnih sudova prije nego što istraživački postupak dovede do svojih rezultata (u skladu s maksimom Agnes Heler: „Historiografija može da se zove episthémé i da se razlikuje od običnoga mnijenja samo ako znanje o prošlosti odvoji od svih pragmatičkih i neposrednih praktičkih ciljeva.“) To je, onda, osnova na kojoj i antinacionalistička argumentacija u javnom djelovanju Latinke Perović dobija svoju neoborivu vjerodostojnost i uvjerljivost.

Ivan Lovrenović
(Telegram, 38.)