Goran Trkulja: Besidraši (3)

Zorica Tršić je sa sedmogidišnjim sinom Harisom u Holandiju došla autobusom Medjunarodnog crvenog krsta. Nakon što je dobila izbjeglički status, a tome je već četiri godine, Zorica je ubzo dobila i stan u selu G., u provinciji Noord Brabant. Jezik je naučila do nivoa osnovne komunikacije i već neko vrijeme radi kao čistačica u ustanovi za smještaj psihičkih bolesnika. Na posao, kao i većina zaposlenih, dolazi biciklom. Za vrijeme pauze Zoríca, kako je zovu holandske kolege, u kantini šutke pojede sendviče i voće koje, kao i ostali, donosi od kuće. Na pitanja odgovara kratko, nemušto. Od kad su primijetili da joj je neprijatno u jeziku koji je sapinje kao konjče kojem su vezane prednje noge neke kolege su prestali da je zapitkuju o Bosni i običajima u njenoj zemlji. Drugi su, iz istog razloga, nastavili da je pitaju. Njenim nemuštim odgovorima poslije su se smijali i jedni i drugi.
Zorica živi povučeno, s komšijama se uredno pozdravlja ali ne odlaze jedni drugima na kafu. Tu i tamo se druži s nekoliko bosanskih žena koje žive u blizini. Prošlu novu godinu, 1997. dočekala je s njima u krugu Bosanaca, u jednom makedonskom restoranu. Do rata restoran je nosio ime glavnog grada bivše Jugoslavije. Nad ulazom u restoran kočoperila se neonska reklama: Beograd. Uz rat, ime koje je asociralo na Srbiju i Jugoslaviju, a time i na rat i nesreću, vlasnik je promijenio u neutralnije: Balkan. Atmosfera u restoranu nije se mijenjala: kao i prije rata i danas je menu bio sastavljen od specijaliteta sa juga Srbije i iz Makedonije, a muzika iz zvučnika dolazila je jednako iz Hrvatske kao i iz Bosne, Makedonije, Srbije.
U takvom ambijentu Bosanci su se dobro osjećali i ne čudi da su odlučili da tamo dočekaju dolazak nove godine. U bivšoj im državi nova godina se dočekivala dugačije nego u Holandiji. Ovdje ljudi sjede u kući ili, rjedje, u kafani. Pred ponoć se izlazi na trgove i ulice, pali vatromet i, uz jeftini sekt ili kakav drugi pjenušavac, prijateljima i komšijama ili slučajnim saučesnicima u zajedničkom ushićenju požele se najbolje želje. Vatromet, koji simbolizuje svjetlost i radost ulaska u novi period, glavno je obilježje novogodišnje noći.
U Bosni, a slično je bilo i u ostalim dijelovima bivše Jugoslavije, nije bilo vatrometa. Simboli dobrog života tamo su primarnog karaktera pa se na stolu u novogodišnjoj noći nalazilo raznog pečenja, sarmi i mnoštvo kolača. Kiseli kupus
je ujutro razbijao mamurluk. Hrana s novogodišnje trpeze razvlačila bi se narednih nekoliko dana dok posljednji ostaci ruske salate i pečenja ne bi završili u kontejnerima za smeće. Srećna i berićetna nova je godina tada već izgubila prazničku haljinu i vašarsko raspoloženje i činila prve korake u novoj godini po bljuzgavim ulicama, prehladjena i u prokvašenim cipelama.
U Balkan restoran su Bosanci mogli za to veče sami da donesu piće i hranu, a vlasnik restorana, inače Makedonac iz okoline Skoplja, pobrinuo se za muziku. Baš kao što je na stolu bilo i bureka i gibanice, sogan dolme i sarmica, tako su i dva momka iz Bitole za to veče pripremili muziku u kojoj je bilo i sevdalinke i šumadijskog kola i makedonskog 7/8 ritma ali i 3/4 ingliš-valcera. Pred ponoć atmosfera je bila na vrhuncu, a dvojica Bitoljana više nisu morali da pjevaju jer je to za njih činila razdragana publika. Svaka pjesma je u sjećanje prizivala idealizovanu sliku bivše zemlje u kojoj se živjelo bolje nego igdje na svijetu. Čudno je da se baš tada, kad su svi bili razdragani i raspjevani, Zorica osjetila usamljenom. Medju tim razigranim i raspjevanim Bosancima njen Tarik joj je odjednom nedostajao više nego ikad. Sklonila se u toalet i otplakala. Da olakša dušu.
Zoricin muž poginuo je već na početku rata u Bosni. Od tada ona živi sama sa sinom. Haris sada ima dvanaest godina i upravo je krenuo u srednju školu. Sin odbija da s majkom govori maternji, srpskohrvatski, jezik. Govore isključivo na holandskom pa ga Zorica često i ne razumije potpuno. Školski psiholog joj je rekla da njen sin „ima problem identiteta i da zato odbija da govori maternji jezik”. Rekla je i da „to može potrajati”.
-Vi tu ne možete puno pomoći. On mora sam da riješi vlastitu enigmu sa identitetom. Jedino što možete je da ga prihvatite sa njegovim dilemama. Pričajte s njim i odgovorite na sva pitanja na koja možete da odgovorite ali se ne libite da priznate ako na neka pitanja ne znate odgovor, rekla joj je školski psiholog.
Da li je školska psihologinja sve to baš tako rekla, Zorica se ne bi zaklela. Njeno znanje holandskog bilo je oskudno. Ona ju je u svakom slučaju tako razumjela ali je i bez toga Zorica znala u čemu je Harisov problem.
Harisov otac, Bošnjak i musliman, poginuo je kao borac Armije BiH u borbama sa srpskom vojskom. Zorica je, etnički, Srpkinja. U nedefinisanom prostoru izmedju dva etnička identiteta, očevog bošnjačkog i materinog srpskog, sin sada luta tražeći vlastiti identitet. Zorica je preko Službe za strance
od holandske kraljice nedavno zatražila upis u knjigu podanika Njenog kraljevskog visočanstva. Za sebe i za sina. Da sinu pomogne da postane Holandjanin kad ne može da bude ni Bošnjak ni Srbin. Možda, tako, lakše nadje ono što mu nedostaje. A, za nju je i onako svejedno.

(20-10-1997)