Pages

Friday, April 15, 2016

Ranko Risojević: DVIJE BOSANSKE ELEGIJE

PRVA BOSANSKA ELEGIJA I ČETVRTA BOSANSKA ELEGIJA

PRVA BOSANSKA ELEGIJA

Kroz Banjaluku i uz Vrbas,
»sa spokojnom pjesmom saučesništva«

Čega bih mogao da se odreknem
kad se ništa ne ponavlja?
Sa letova pčele se vraćaju,
njihov se med slaže u dušu,
treperi vosak, ubrzava se protok,
lobanja se rastače u drhtavoj zemlji.

Preko kamenja, oblutaka i pijeska,
sa spokojnom pjesmom saučesništva,
ne uzvraćaš mi nijedne pohvale.

Sa svojih putovanja, vrsni letači
donose dušu cvijeća i sve prekipi,
kao kad puca hrast pogođen gromom
u svoje drhtavo srce, u vjetar i studen,
u kišu i sušu, kojoj je odolio.
Bezbrižno samo, nećeš se vratiti,
pred tobom se otvara Grad.

Uzdržati se još malo treba, ili možda ne.
Preći dvorištem, sobama i ulicama,
vidjeti strah zidova, smrt i rođenje,
vratiti se, otići, mirno, kao u šetnju,
odnoseći miris utrobe pasa i mačaka,
miris Safikadinog tijela rastočenog.
U tvojim se rukama odmara kestenov plod,
Mutiću, dok te zovu: Dušane! hajdemo.

Zastaje šetač: čega se sjeća?
Njegovo tijelo odlazi uvis,
ali on ostaje da struji alejama.

Noću, u svojoj sobi neka djevojka
ljubi prozorsko staklo, i treperi.
Zar bi te smjela pustiti k sebi?
Odmori se, sjenke se duže,
možda se od tebe još sve skriva.

Nabujaće tvoji zidovi, mirni Grade,
vjerovaćeš svojoj rijeci, čovjeku,
zavoljeti možda ponovo jesen.
Okreni se, makar i slučajno,
osjeća se nečiji dah, nečiji puls.

Ništa nije suviše sigurno: zagrljaj zemlje
nije uvijek i zagrljaj smrti.

Preživljuje leš samo, dok hitac života
više ne silazi. Noktima, suzama
i trošnim riječima,
držimo se uz njegovo tijelo.

Sve nas privlači, sve nas dotiče
svojom neobičnom rukom. Još više,
iako se plašimo tolikog prisustva,
iako se plašimo tolike ljubavi.


Ranko Risojević




ČETVRTA BOSANSKA ELEGIJA

Vladi Miloševiću, kompozitoru,
»namijenjen svečani glas«
Iza brda je voda
koja se pije u smiraj,
kada kroz tijelo,
kao u doba zrenja,
zastruji života štropot.

Sve u ime iste pjesme,
koju svojim jednostavnim glasom
žena kraj stoke ponovo započinje,
sve u ime istog slušaoca,
koji druge hrane nema.

Bosanski čobani,
šta su pjevali,
u ona mitska vremena?

Šta su pjevali tada:
ruka? so? predvečerje?
Kojem je dijelu tuge
bio namijenjen svečani glas?

Sve u ime glasa
koji o zvijezdama govori
i u sebi sve nosi.
Sve u ime večeri
koje se i biljke
u planini plaše.

Iza ostaje odjek
koji nas prati
poput vjernog psa.
I kad zatvorimo vrata,
na pragu,
on nas cijeli život čeka.


Banjalučki književnik, Ranko Risojević (Kalenderi, 1943.): 'Bosanske elegije', Glas Banjaluka, 1975.
Ilustracije: Omer Berber

No comments:

Post a Comment