Pages

Friday, July 15, 2016

Sinan Gudžević: Gol stoljeća


Kažete mi da je Gottfried Dienst suđenjem finalne utakmice Kupa evropskih nacija Italija – Jugoslavija jugoslavenskoj djeci upropastio djetinjstvo. To je bilo 1968. A šta mislite, šta o njemu danas kažu tadašnja njemačka djeca? Ona koja su, dvije godine ranije, gledala njegovo suđenje finalne utakmice Svjetskog prvenstva, između Engleske i Zapadne Njemačke? Gol za 3:2, koji je priznao Hurstu, ha? I taj, a i onaj poslije njega, onaj četvrti. Onaj koji daje isti Hurst, a dok on trči s loptom prema njemačkom golu, duboko u terenu, prema njemu trče tri čovjeka koji nisu igrači, imaju mantile usred ljeta. Ni taj gol nije smio biti priznat, jer su po terenu trčala lica koja nisu igrači! A onaj treći, svakako nije bio gol, lopta nije prešla liniju! Nije, zna se da nije, to su i Englezi rekli. Ne engleski navijači, već engleske sudije. I Ken Aston mi je rekao da to nije bio gol. A ja sam tu utakmicu gledao odozgo s tribine, imao sam odličan pregled, i Ken je bio sa mnom, mi sudije toga svjetskog prvenstva smo zajedno gledali finalnu utakmicu. I bio sam u liniji korner – gol – korner kad je Dienst priznao taj gol. Tu je Dienst napravio veliku grešku. To zaista ne govorim kao Nijemac, govorim kao čovjek i sudija nogometni, ja, Rudolf Kreitlein, prijatelj Gottfrieda Diensta. 
Mi smo bili veliki prijatelji. Ja u Stuttgartu on u Baselu, često smo se viđali na pola puta, ručali zajedno sa suprugama, nekad samo nas dvojica. O njemu, ne zato što je sad na onom svijetu, nipošto ne zato, mogu reći da je bio častan čovjek. On je Hurstov udarac u prečku pa u liniju priznao za gol ne zato što se htio dodvoriti Englezima ili ne znam zašta drugo, nego iz greške. To bude tako, ima takvih grešaka u životu, a u suđenju utakmica greške su vidljivije nego u drugim situacijama, i pamte se. A tu utakmicu je gledao pun Wembley, 100.000 ljudi, gledala cijela Njemačka i Engleska, i cijeli je svijet gledao. Dienst nije morao da se ulaguje autoritetima iz FIFA ili UEFA. Švicarcima su ovi iz FIFA i UEFA uvijek naklonjeni. A ima još nešto: švicarska liga kvalitetom, tempom i nabojem nije bila na visini njemačke, talijanske ili engleske, bila je mnogo i ispod jugoslavenske lige. A utakmice gleda rijetko kad više od 10.000 ljudi. Dienst je sudio u toj ligi, jako dobro, bio je poznat sa svoje pravičnosti. Ali, ali, kad te onda, nakon Luzerna ili Lugana, zapadne pun Wembley, sa pomoćnicima koje ne poznaješ, sa kojima se teško sporazumijevaš, onda dolaze nevolje. A na Wembleyu si još usred igrača najviše klase na svijetu, svi strašno brzi, puni snage i motivirani do mahnitosti. Dienstov pomoćnik na toj strani polja gdje je pao taj fantomski gol bio je Tofik Bahramov, Azerbejdžanac iz SSSR-a, čovjek častan i odličan sudija, sudio u Meksiku onu tešku utakmicu Brazil – Urugvaj. Ali Bahramov nije govorio nijedan jezik osim ruskog. A Dienst ne zna ruski. No nezavisno od jezika, kod toga gola Dienst čini kardinalnu grešku: iako je najbliži i golu i strelcu Hurstu, stoji desetak metara od njega, on trči prema Bahramovu, da ga pita je li lopta prešla gol liniju. A siroti Bahramov je najmanje 30 metara od te lopte! Dienst kaže Bahramovu kako mu Englezi tvrde da je gol. Bahramov mu pokazuje, pa ako ti kažeš da je gol, onda ga priznaj. I to mu pokazuje rukom, ništa govor azerbejdžanski ili ruski. I Dienst onda prizna da jest nešto što niko nije vidio da jest. Znam, svi su okrivili Bahramova, čak se spominje, kao, njegova osveta Nijemcima za pobjedu nad SSSR-om, koješta! 
Ako ovaj razgovor budete objavili, hoću da podvučete moje mišljenje: nije kriv Bahramov, već je kriv Dienst! Moj prijatelj Dienst. Nema on šta da pita pomoćnika: on je vidio da pomoćnik ne trči prema centru i to mu je trebalo biti dosta. Kad padne gol, kad nema sumnje u gol, pomoćni sudija trči prema centru. Bahramov nije potrčao tamo. A Dienst je prvo svirao korner, jer je loptu, nakon što se odbila od prečke, pa odskočila od zemlje, u korner glavom izbacio Weber. A onda je do Diensta dotrčao Bobby Moore, pa Roger Hunt vičući da je gol. Ja sam na tribini imao odličan pregled, i snimio sam svojom kamerom taj navodni gol, imam ga u drugoj sobi, poslije ćemo ga zajedno vidjeti na filmskoj traci od 8 mm. Taj gol je veliki skandal, nepotrebna blamaža. A zovu ga gol stoljeća! A onda i onaj četvrti. Sve sam to, naravno, i tada i kasnije, rekao Dienstu. Jer smo bili prijatelji. A nakon te utakmice na Wembleyu trebalo je da sve sudije Svjetskog prvenstva, nas 30, dođemo na večeru kojoj je domaćin bio Gottfried Dienst. Znate li koliko nas je, u restoran na tu večeru došlo? Samo ja! 
Inače sam se suđenjem počeo baviti jako rano, već sa 16 godina, pa sam ovdje igrao, ondje sudio. U njemačkim ligama sam sudio od 1952. do 1969. Jednu godinu sam bio kažnjen, zato što sam na televiziji komentirao snimke jedne utakmice koju sam sudio. Ta se igrala u Ludwigshafenu, 1956, Schalke 04 protiv Kaiserslauterna, rezultat je bio 4:4, a iz Kaiserslauterna su me optužili kako im nisam dosudio četiri penala. Pozovu me s televizije, bio je ponedjeljak, ja odem, studio je bio u Baden Badenu, ja se nisam bojao da o svome suđenju javno govorim. U studiju sve objasnim, uz ondašnje usporene snimke. I za to dobijem kaznu. 
A za fudbalskog suca sam ispit položio 1937. u Nürnbergu. Pa sam četiri godine malo sudio, malo igrao, a malo i učio druge da sude. Onda se zaratilo, pa me Wehrmacht pokupila i završio sam u Rommelovoj vojsci u Africi. Do zarobljavanja, u Tunisu, bio sam u jedinici za vezu, služio sam kao Grabmelder. Oružje nisam imao, ni jedan jedini metak nisam ispalio. Kad su nas Britanci zarobili, bili smo tri mjeseca u pustinji, u šatorima, pet hiljada njemačkih vojnih zarobljenika, a malo dalje sedam i po hiljada talijanskih. Pustinja, pijesak, vreli dani. U iščekivanju i potonulosti, jedan dan mi dođe engleski oficir, zadužen za nas, i kaže da je čuo kako se ja bavim fudbalom. Ja mu to potvrdim, a on zatraži da sastavim jednu ekipu od njemačkih zarobljenika, koja bi odigrala utakmicu protiv ekipe talijanskih zarobljenika. Prionem na posao, dvadeset dana priprema, izvedem ekipu i ta Njemačka, sa mnom kao trenerom, izgubi od Italije sa 1:3. Igralo se na pustinjskom pijesku, prema večeri, kad sunce manje prži. Taj engleski oficir mi je rekao da će pobjednik dobiti na poklon velik paket s nešto hrane, sokova i kokakole. To sam ja svojim igračima kazao, i oni su svi bili za to da tu nagradu, ako pobijedimo, podijelimo s Talijanima. Talijani su pobijedili nas, ali nam nisu dali ni zalogaj ni gutljaj. A bilo je barem deset hiljada gledalaca oko igrališta u pustinji. Prođe mjesec dana, onaj engleski oficir mi opet dođe i kaže kako bi bilo dobro da se odigra i revanš. To je, naravno, bilo dobro za sve zarobljenike, u onom pustom životu u pustinji. I ja krenem da pripremam ekipu. I saznam da je u jednom šatoru zarobljenik tadašnji golman Herte iz Berlina, da je u drugom podalje čuveni igrač Löll iz Freiburga, pa onda Jansen iz Krefelda. Uzmem ih, napravim ekipu, pripremim je, i pobijedimo Italiju sa 5:1. Budemo u Tunisu još mjesec pa nas prebace u Ameriku, neke u Alabamu, a nas u Louisianu, a stanice su nam bile Alžir i Casablanca. A zamislite, na tom putu, u Alžiru, sretnem i Ottmara Waltera, kasnije jednog od učesnika bernskog finala, brata Fritza Waltera! 
I uspjelo mi je čak da tu pustinjsku ekipu cijelu odvedem sa sobom, da se ne raspe kud koji. Tamo smo ostali do jeseni 1946. I tamo smo ponekad igrali, ja sam i igrao i sudio, i tenis i odbojku, i fudbal. Ali te dvije zarobljeničke utakmice su mi zauvijek ostale u sjećanju. Ah, pet golova koje smo dali Talijanima, na onoj žegi, na pijesku tuniske pustinje. 

 (portalnovosti) 

No comments:

Post a Comment