Pages

Saturday, August 27, 2016

Most Radija Slobodna Evropa: Izazivanje srpsko-hrvatske mržnje


Novinar Omer Karabeg: Zašto je došlo do tolike provale mržnje i uvreda na relaciji Beograd – Zagreb? Razgovaraju: Žarko Puhovski, dugogodišnji profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Boško Jakšić, novinar iz Beograda.

Žarko Puhovski: To je nešto što se ciklično ponavlja i ima svoje jasne povijesne i institucijske uzroke. Po mom sudu, puno manje se radi o mržnji, a puno više o racionalnom izazivanju histerije kako bi se neke političke prakse mogle lakše provesti u obadvije države.

Boško Jakšić: Ako je srpski nacionalizam nesumnjivo najviše doprineo tragičnim ratovima u regionu, čini se da danas u nacionalizmu prednjači Hrvatska promocijom neoustaštva kao opasne forme nacionalizma.


Puhovski: Ima jedan paradoks. Boris Tadić je svake godine - a on je moj dugogodišnji prijatelj, kao i Ivo Josipović - puno oštrije napadao hrvatske vlasti zbog Oluje, nego što su to do ove godine činili Nikolić i Vučić. Boris Tadić je imao čistu savjest, on je bio protiv srpskog nacionalizma kada je bilo najgore - i imao je pravo to reći. Za razliku od njega Vučić i Nikolić nemaju čistu savjest, pa su do ove godine njihove formulacije o Oluji bile blaže. Tek ove godine su zaoštrili retoriku zbog razloga koje sam spomenuo. Jedino što je dobro je da ljudi više ne vjeruju političkoj kasti. Mi u ovom trenutku imamo desetke tisuća srpskih turista u Hrvatskoj, a nema niti jednog incidenta, dakle to nije ušlo u društvo. Ako bude nastavljeno s ovakvom propagandom - do toga će doći.

Jakšić: Fašizam se toliko uselio u vokabular međusobnih optuživanja da mi se čini kao da smo u prvim godinama nakon Drugog svetskog rata. Recimo, u govoru na proslavi Oluje u Kninu predstavnik branitelja Ivica Glavota rekao je da se slavi godišnjica pobede nad velikosrpskim fašističkim pretenzijama, a onda je Vučić na mitingu povodom Dana sećanja na stradanje Srba rekao da će njihov krst, misleći na Hrvate, zauvek biti zakrivljen i kukast, a naš nikada. Mislim da na taj način političari doprinose da se razara antifašistički legat posleratne Evrope. Srbi i Hrvati su stvorili sledeći narativ - Srbi su stradali od ustaša, Hrvati od četnika, a svi zajedno od komunista. Srbija je za sveca proglasila Nikolaja Velimirovića, duhovnika ljotićevaca i velikog antisemitu, i rehabilitovala Dražu Mihailovića, a Hrvatske je poništila presudu kardinalu Alojzu Stepincu. Pošto ni jedni ni drugi ne žele da priznaju da postupaju po istoj matrici, onda je komunistički sud Srbima dobar kada je osudio Stepinca, a Hrvatima kada je presudio Mihailoviću. Sve bi to bilo smešno da nije tužno.

Puhovski: Draža Mihailović je koljač, a Stepinac je čovjek koji je na ovaj ili onaj način surađivao sa koljačkim režimom. Katolička crkva ima sveca inkvizitora Ignjacija Lojolskog, prema tomu mene zaista ne zanima koga jedna crkvena organizacija ima kao sveca.

Jakšić: Ako se slažemo da srpskohrvatski odnosi u najvećoj meri određuju stabilnost regiona, a verujem da ćemo se oko toga složiti, onda ovo korišćenje nacionalizma u sukobu Srbije i
Hrvatske prevazilazi domaću upotrebu i preti da se prelije, ne samo preko srpskohrvatske granice, već i širom regiona. Ceh bi prvi mogli da plate oni koji su najmanje krivi, a to su Srbi u Hrvatskoj i Hrvati u Srbiji. Taj sukob nesumnjivo doprinosi destabilizaciji regiona u vreme kada međunarodne analize sve češće upozoravaju na mogućnost obnove konflikata na Zapadnom Balkanu. Makedonija i Bosna i Hercegovina su dve najneuralgičnije tačke ovog regiona, ali ako se na njihovu nestabilnost naslone Srbija i Hrvatska, onda sve dobija opasnije dimenzije.

Puhovski: U ovom trenutku je ključna intervencija izvana, prije svega Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država. A njih u regiji zanimaju samo dvije stvari - postoji li prostor za veći utjecaj takozvanog fundamentalizma, tu se misli, naravno, na islamski, i postoji li mogućnost većeg uticaja Rusije u Srbiji. Sve ostalo vanjske čimbenike ne zanima, pa ni srpskohrvatski odnosi.

Jakšić: Pitam se dokle će našim zemljama da upravljaju političari kojima put u budućnost neminovno vodi preko prošlosti. Dokle će tako pomno da se neguju kolektivno sećanje samo na ono što je loše. Pre neki dan gledam kako su hrvatski rukometaši u Riju prišli Novaku Đokoviću da bi se s njim slikali. Po ko zna koji put se pokazuje da se ljudski odnosi među pripadnicima naroda, koji su živeli u bivšoj Jugoslaviji, lako uspostavljaju u inostranstvu, ali nikako u susedstvu.

Puhovski: Srpska strana na to državno reagira, jer srpska država uvijek reagira na hrvatsko društvo, dok Hrvatska državno reagira samo na srpsku državu. Srbija reagira kad je u pitanju srpska manjina u Hrvatskoj, pri čemu ne uzima u obzir činjenicu da se je srpska manjina u Hrvatskoj doista jadno ponašala u zadnjih nekoliko mjeseci, prihvaćajući čak i to da surađuju sa HDZ-om koji se jasno antisrpski pozicionirao u zadnje dvije godine. Imamo jedno politikansko ponašanje srpske manjine, odnosno njezinog političkog vodstva u Hrvatskoj. Isto važi i za političko vodstvo hrvatske manjine u Srbiji koje je uvijek pripravno nasjedati na stvari kao što je takozvani sporazum Kolinde Grabar Kitarović i Aleksandra Vučića, za koji ni ona ni on nisu imali ovlasti da ga potpišu. Taj sporazum, koji nije vrijedio papira na kojem je napisan, predstavnici hrvatske manjine su proglasili velikim događajem koji će im promijeniti život. Za petnaest dana se pokazalo da o tome nema ni govora.

Jakšić: Mislim da ulazimo u fazu sleganja tla posle seizmičkog udara. Ja mislim da je vreme da usledi jedan novi, ozbiljan pokušaj uspostavljanja onoga što bismo mogli da nazovemo miroljubljivom koegzistencijom između Srbije i Hrvatske.

(Radio Slobodna Evropa)

No comments:

Post a Comment