Goran S.: 2000 godina proskripcija

Dvije hiljade i kusur godina prošlo je od ubistva velikog Cicerona.  Proskribovan i lovljen kao zvijer, napokon je pronađen u pokušaju da napusti Italiju i ubijen. Njegova glava i ruke kojim je pisao svoje govore, odneseni su u Rim i izloženi na rimskom Forumu. Sve to po narudžbi Marka Antonija i Drugog Trijumvirata.

Proskripcija je značila sigurnu smrt. Ovi spiskovi i liste za odstrjel su značili da je došlo do promjene vlasti ili velikih tektonskih poremećaja u politici i državi i u tim momentima je bilo mudrije ćutati i pokoriti se ili dati petama vjetra. A niko nije bio glasniji od Cicerona, ovog, kako stari spisi govore, filozofa, političara, advokata, oratora, konzula. Ili kako ga zovu najvećeg govornika antike. Ostalo je zabilježeno da je Oktavijan, koji je sa Ciceronom bio u dobrim odnosima, čitava 2 dana odbijao da da svoju saglasnost za njegovo ubistvo,  ali politika i interesi su prevladali.

Čovjek bi pomislio da smo 2000 godina kasnije kao društvo civilizacijski odmakli od ovakve okrutnosti koje bismo pripisali starim pred-antičkim, antičkim i srednjovjekovnim vremenima ili u krajnju ruku okrutnom i nasilnom periodu prve polovine XX vijeka. Dobar dio civilizovanog svijeta zaista i jeste, ali ne i mi. Jer, vladajuća partija u Republici Srpskoj je upravo objavila stvaranje jedne knjige, ali ne obične. Nakon Maoove Male crvene knjige koja je objašnjavala Maoovu viziju kineskog komunizma, Gadafijeve Zelene knjige koja je objašnjavala Gadafijev tzv. Islamski socijalizam, nakon tibetanske knjige mrtvih dobili smo i vlastitu domaću Crnu knjigu. Ni rozu, ni zutu, ni gej šarenu, već Crnu. Iako se i u slučaju Crne knjige ne radi o djelu koje bi trebalo da da idološku podlogu vladajućoj partiji i sistemu, ipak ima nekih sličnosti. Neki bi rekli da su i ovdje tvorci, do duše sada već bivši i  sada turbo religiozni, komunisti. Ali tu prestaju razlike.

Predsjednik vladajuće partije je prije nekoliko dana izjavio sledeće : “SNSD će u narednim mjesecima uspustaviti svoju “Crnu knjigu” u koju će biti upisani svi oni koji su bilo kada na bilo koji način SNSD-u napravili štetu. To će značiti da ćemo preko naših organa i naših ljudi u institucijama vlasti voditi borbu protiv tih imena. I to moramo da uradimo.” Nakon toga uslijedilo je još nekoliko rečenica verbalne dijareje, i kao šlag na kraju, “ali nemoj da ko ovo shvati kao prijetnju”. Dakle, oni moraju to da urade i to nije prijetnja.

Tako je to bilo u ovom pokušaju od demokratije na početku 21. vijeka, u sred Banjaluke pred upaljenim kamerama, reflektorima i uz pljesak gomile u najsiromašnijoj državi Evrope. Izvinite, boljem dijelu najsiromašnije države.  Vremena prolaze, metode ostaju iste. Možda je i u ovom slučaju izvijesni Oktavijan (nazovimo ga Igor Radojičić) cijela 2 dana bio protiv toga da se u javni prostor i politički dijalog uvode termini izdajnika, progona i Crnih knjiga, ali to je bio krajnji domet raznoraznih beskičmenjaka.

Ciceronove posljednje riječi dok se saginjao pred vojnikom da ga ovaj skrati za glavu rekao: “Nema ništa ispravno u ovome što radiš vojniče, ali bar se potrudi da me ubiješ brzo i kako treba”.

Crna knjiga dolazi, počnite da važete svaku izgovorenu riječ.  Ili nemojte.

(BUKA)