Mario M.: Poruke naših predaka treba pažljivo čitati

Od najranijeg djetinjstva pokušavali su mi razviti potrebu za pričom. Počeli su pričati najčešće pred spavanje, nije išlo, zaspao bih već poslije pet-šest uvodnih rečenica. Vremenom priče su postale zabavne, poticale maštu, pobuđivale osjećanja... Mogu biti i poučne. I za odrasle. Čak i političari da ih slušaju (mada oni ne vole slušati). Zbog njih zato iz sjećanja izvukoh jednu očevu priču koju je njemu njegov, a ovome...

Otac je volio detalje, zanimljivo bi složio priču i uspješno držao pažnju nenadanim duhovitim poentama. Jednom prilikom me izazvao: ''Da vidim koliko si pametan, pazi dobro dok pričam!'' Dodatno me uozbiljio jer je i njegov Fran slično njemu rekao. Ja, dječak u fazi dokazivanja, pretvorih se uho...

Radnja je locirana u šarolik grad na ivici pustinje u vrijeme kada su Istok i Zapad trgovali karavanima. Bajkovitost nalik na Šeherezadina pripovijedanja u startu mi je budila maštu... Znao je moj Zlatko priču 'ofarbati' sočnim opisima i onim riječima pristiglim sa Orjenta.

Elem, dobro se živjelo u gradu iz kojeg polaze i u koji dolaze povorke deva i konja. Isticali su se sinovi bogatog trgovca Khalida. Trojica, za ženidbu pristiglih mladića, u uživanju bi provodila dane (bolje reći noći, jer danju se spavalo). I to na očevom imetku! Bilo su to birana naslađivanja za nepca, oči i tijela... Nije se posrećilo skromnom Khalidu koji se čitav život odricao da bi svojim sinovima obezbijedio budućnost. Podučavao ih, slao na škole, nije išlo... K'o uzinad nijedan ne ovlada ni zanatskim vještinama... gotovani bili, na razne načine vrdali kada bi trebalo ocu pomoći... ''neće pos'o sam od sebe'', govorio im uzalud.

Zar od njegove mezimčadi - gulanferi?, očajan skrivao je svoj duman. A tri brata su uživali u besposlici i bekrijanju. U gradu se pričalo da su 'prodali duše' svoje lokalnim hurijama. Tugovao je nemoćni otac kad je čuo da njegov najstariji sin Ibn Khalid tučom dolazi do neumjerenih prohtjeva. ''Zar moji miljenici jalijaši?'', plakao je nemoćni Khalid.

Na kraju razuma, shvativši da ih ne može dovesti u red potraži savjet kod vjerskih učenjaka. Vidljive i znane su bile mane u odrastanju i Ulema preporuči poštenom Khalidu da svoje jetime uozbilji: ''Povjeri im jedan odgovoran zadatak na kome će se dokazati!''

Baš u to vrijeme Khalidu je trebala biti isporučena neka vrlo tražena roba, ona što na jagmu ide, trebalo ju je dovesti iz Sohara, morske luke. Valjalo je kroz valovitu pustinju jahati, al' mogu to oni, imaju najbolje konje... Brzo se dogovoriše, otac predade zlatnike Ibn Khalidu, opremiše se i dadoše na zadatak. E, tada sam odlutao, zamišljao sam konje i opremu jahača koje je moj Zlatko opisao do onih sitnih detalja.... Dječak je zamišljao kako se snažni mladići osjećaju nakon višednevnog napornog jahanja, shvatio je i njihovu potrebu za predahom. Jer okrenuli su oni do utvrđene Nizve, grada koji je uz osvježenje nudio raskošna zadovoljstva i naslade. Tu im naumpanu i one praške ''što se na dram k'o i zlato daje'', svašta im naumpane tako da u cijelu heftu samo dvije noći prespavaše k'o ljudi. Kad su sav novac potrošili prvo međusobnu kavgu zametoše, pa onako krvavi vratiše se kući. Posao nije obavljen ali, činio im se uvjerljiv izgovor: napali ih i opljačkali pustinjski razbojnici. A srditi je Khalid osjetio podlu prevaru. I uze ga takva huja da im zabrani ulazak u bogate magaze. I od kuće ih otjera! E, tu ti moj Zlatko pojasni meni taj njegov čin, objasni mi koliku su tugu nezahvalni sinovi ocu učinili. A ja naučih i riječi 'hršum', 'helać' i još neke...

Mladići se ne opametiše nego nastaviše svoj objesni život. Priča je bogata opisa prepirki obijesnih mladića; drskosti i oholosti njihovoj... Ne prestadoše ugursuzi landohanit', onako na veresiju, na račun očekivanog naslijeđa.

Nedugo poslije tog mučnog događaja zakaza srce časnom Khalidu. Sinove je izgleda više zanimala očevina i testament za čije provođenje je sam valija bio odgovoran. Ibn Khalid, najstariji nasljednik, je prema običajima očekivao veći dio imetka. Ali oporuka je bila izričita i neuobičajena: nasljedstvo pripada samo jednom od trojice. I to onom čiji konj poslije projahane pustinje posljednji stigne u Nizvu. ''Postoji li gora oporuka?'', zapitaše se. (Je li to osveta povrijeđenog oca?) Šok i nevjerica... kao da ih je snaš'o kijametski dan. Ipak, nemajući izbora Khalidovi sinovi ubrzo opremiše najbolje konje i krenuše... Iščekivala ih je negostoljubiva pustinja. Kretali su se isključivo noću, u grupi, najsporije što su mogli. U tom monotonom klimatanju držali su jedan drugog na oku e ne bi slučajno koji više zaostao. Iznureni, jahali su omađijani i mržnjom i zlatnim snovima. Tijela i konja i konjanika su dodatno iscrpljivali besani odmori u pakleno vrelim šatorima. Okrenuti sebi i razmišljanju, poslije mnogo tegobnih dana, najzad proradi savjest. Sjetiše se svoga vrijednog oca, njegove dobrote i savjeta. Ibn Khalid je prvi zaplakao... ''ogriješili smo se i o božije i o carske zakone''... ridali su veličajući starog roditelja. Ne obradova ih ni oaza, plavo jezero oivičeno urminim palmama. Od bola ubijeni, ni osvježenje nije moglo saprati osjećaj teških grijeha. Zagrljeni pod jednom palmom žaleći svog dobrog oca nastaviše proklinjati svoju bahatost... I kako to već ide u poučnim pričama, u blizini se našao jedan stari, reklo bi se sveti čovjek, evlija. Shvati on o čemu je riječ, priupita za detalje u oporuci... Pa pošto je taj mudrac osjetio iskrenost u kajanju pomirene braće, odluči da im pomogne. Obgrli ih i nešto im šapnu. Nakon toga mladići kao da dobiše neku snagu, pojuriše ka konjima i potjeraše ih u galop...

Moj mi je otac u par dana više puta morao ponoviti priču, nisam mogao riješiti zagonetku, gubio sam se u mnoštvu novih opisa mjesta i događaja. Šta je šapnuo stari mudrac mladićima? Nisam odustajao dok nisam došao do mogućeg odgovora...

Gdje je sad tu razlog zbog kojega sam s priče obrisao dobar sloj prašine ne bi li došla do sadašnjih političara, prvenstveno ovih naših, bosanskohercegovačkih?

Naime, koji savjet mudrog starca je mogao donijeti obrat u taktici potencijalnih nasljednika? Jasno je, pažljivi čitatelji to znaju, ali zbog političara moram otkriti tajnu: naime, u testamentu je navedeno da nasljedstvo pripada onom jahaču čiji konj posljednji stigne na cilj. Ideja je: ''zamijeniti konje i galopom na tuđem dojahati prije drugih do cilja... i tako ostaviti svog konja da se bori za posljednju poziciju.''

Naši političari timare samo svoje konje i usporavaju ih. Ali ne ide, pokazalo se. Možda bi mogli lakše doći do cilja da 'zamijene konje'... 'Zamijeniti ergele' pa da omoguće galop napaćenim i sluđenim ljudima (više volim tako reći nego: 'narodima').

Mario M.