Kosarkaski susreti, Banjaluka 2017. (2)

ISPUNJENO OBECANJE

Ovu pricu sam cuo sinoc, sjedeci u slasicarni-kaficu Plazma sa Lenom, Biljanom, Angelom, Sopenom i Tubom.
Prica je ljudska, obicna; o jednom dugogodisnjem prijateljstvu koje je u ratu potvrdjeno i ucvrsceno. Ispricao ju je Angel, vjerovatno ni ne shvatajuci koliko je osjecanja ta prica, svojom ljepotom i porukom, pobudila u meni. Dijelim je s vama jer vjerujem da vecina vas ima poneku slicnu pricu, ali ih nasa svakodnevnica i negativna propaganda kojom smo izlozeni potiskuju u zaborav.

Prijatelji, Gele i Tuba

U ona teska ratna vremena kada su nam prijatelji, jedan po jedan ili u grupama, odlazili, a mi se osjecali nemocnim da bilo sta uradimo, jedino sto smo mogli uraditi je da se tada nadjemo sa tim nasim prijateljima i pozdravimo ih pred njihov put u neizvjesnost koju je donosio zivot u dalekom svijetu, uz nadu da ce se ludilo i fasizam zaustaviti i nasi prijatelji jednom vratiti. Znam, bilo i onih drugih i drugacijih, ali danas o njima ne zelim govoriti.

Kada je 1994. postalo jasno da za Angela Trajkovskog vise nije bilo mjesta u nasem gradu i kada se on teska srca uputio u neizvjesnost, na put za Beograd ispratio ga je njegov prijatelj Zoran Tubic-Tuba.
Samo oni koji su tih smutnih godina dozivjeli rastanke sa prijateljima znaju i razumiju kako su se u tim trenucima osjecali Angel i Tuba. Ne znajuci sta reci, ne nalazeci tada prave rijeci utjehe, Tuba je Angelu obecao da ce ga cekati na aerodromu u Zagrebu i voziti u Banjaluku kada god ubuduce bude dolazio. Tada, ni jedan ni drugi nisu znali da li ce se to ikada desiti, jer Angel je nakon Beograda sa svojom porodicom nasao utociste u dalekoj Americi u, kako on to uvijek kaze, lijepom gradicu Boise u drzavi Idaho a kraj ratu se nije nazirao.

Rat je zavrsio.  Angel je jedan od onih koji, i pored svega sto se desilo, svoj grad nije zelio prekriziti niti zaboraviti i vracao mu se svake godine da posjeti roditelje, porodicu, prijatelje...
Tuba nije zaboravio svoje obecanje. Svaki put, pa i prije nekoliko dana, on redovno docekuje Angela na aerodromu u Zagrebu i vozi ga do Banjaluke. Sinoc sam iz izraza njegovog lica, dok tihim glasom prica o tome, shvatio koliko je sretan zbog toga. Skroman, kakav jeste, nerado je prihvatio da se o tome javno prica, isticuci da je to licno, izmedju njega i Angela. Ali je na kraju ipak prihvatio moje argumente da nam je duznost i obaveza da se pricama o pozitivnim iskustvima pokusamo boriti protiv svih negativnih kojima smo svakodnevno zapljusnuti.

Tuba je vlasnik lijepo uredjene slasticarne - kafea "Plazma" na putu od centra grada prema Boriku. Ako pozelite da u lijepom ambijentu, uz kavu pojedete dobar kolac radjen po receptu nasih majki, svratite u Plazmu. Preporucujem knedle od sljiva. Mozda tu sretnete i Tubu, tihog i skromnog covjeka, jednog od nasih sugradjana koji zasluzuju epitet - normalan.