Čim su redovnici iz reda cistercita - trapisti stigli u banjalučki kraj 1869. godine, odnosno kada su ubrali prve ljetine, nakon podmirenje njihovih potreba, uveli su jedan hvale vrijedan običaj, koji se uobičavao izgovarati adet. Naime, na svojim samostanskim vratima u Delibašinom selu, današnjim Trapistima, otvorili su malo prozorče dovoljno samo da se proturi ruka. Ubrzo se pročula banjalučkim krajem vijest da kroz taj prozorčić trapisti daju obrok svakom koji pokuca na samostanska vrata, zapravo pokuca na taj prozorčić. Nije dugo trebalo čekati i kroz prozorčić bi se pojavila ruka u kojoj je bio dobar komad kruha i sa najčešće desetak dekagrama njihovog čuvenog trapiskog sira.
O tom lijepom iskazu dobrotvornosti i milosrđa, u banjalučkom časopisu "Putokaz" iz 1928., pisalo je vrlo malo: "Redovnici Trapisti spadaju u red onih nesebičnih i neumornih radnika, koji se mole i sve rade na slavu Božiju i na korist bližnjega, ne ističući nigdje u javnosti svoga djelovanja i ne tražeći ljudske hvale i priznanja za svoj samoprijegorni rad. Danas je ipak nadaleko već poznato milosrđe i djelovanje tih neutrudivih radnika..."
Nije se to ogledalo samo kroz sirotište, koje su imali kao prvi u Bosni i Hercegovini već 1878. godine. Ovaj podatak valjalo je spomenuti, jer jedna rečenica u istom časopisu, pojašnjava širinu njihovog milosrđa: "Njihova ljubav i velika skrb nije samo posvećena pitomcima, već je darežljiva ruka pružala pomoć i ostalim sirotama, koje su pokucale na samostanska vrata, pa makar ma koje vjere bile. Taj dobrotvorni i milosrdni čin osobito se ispoljio za vrijeme strašnog svjetskog rata (Prvog), kad je ljuta glad i oskudica natjerala na stotine bijednika iz okolice banjalučke bez razlike vjere i narodnosti na samostanska vrata. Niko nije odbijen i nije se vratio praznih ruku, jer dobrostivo srce videći bijedu nije moglo da ikomu uskrati pomoć. - Ej, kad bi znale zidine od porte sve pričati - ali... to nije potrebno!"
Valja priznati da su mladi Banjalučani, za vrijeme školskih izleta u Trapiste, provjeravali ovu darežljivost otaca trapista, poneko iz znatiželje da se uvjeri u istinitost, ali kudikamo veći broj bilo je onih koji su željeli kušati taj čuveni trapiski sir, koji u njihove porodice nije mogao ni u snu doći, čak ni u osobitim svečanim prilikama, jer prihodi obitelji nisu bili dostatni da podmire najosnovnije potrebe življenja. I niko od nas koji smo provjeravali ili priželjkivali njihovo dobročinsto, nije ostajao razočaran.
Ovaj lijepi adet samostanskih otaca prekinut je sticajem prilika u vrijeme Drugog svjetskog rata, ali ne njihovom voljom.
Aleksandar Ravlić
No comments:
Post a Comment