Nekoliko mlađih porodica je još tu, no pitanje je dana kada će i one otići. Djeca – njih 14 – nastavu do petog razreda pohađala su tokom prošle školske godine zajedno u istoj učionici seoske škole koja nosi ime pisca Bosanske krajine – Branka Ćopića. Škola u sredini sela je trošna i stara i ne čini se uslovna za održavanje nastave. Nakon petog razreda, djeca odlaze u Mrkonjić Grad, do kojeg zimi moraju pješačiti kilometrima putem koji čiste mještani sami. Da bi olakšali djeci, roditelji se uglavnom odlučuju na odlazak.
Između Gornjih Baljvina i Donjih Baljvina su oranice na kojima seljani rade skupa te nekropola stećaka za koju zapisi kažu da je jedna od najljepših u Bosni i Hercegovini. Na jednom od stećaka je uklesan reljef koji podsjeća na lik slona. Ivan Lovrenović je zapisao kako se ‘može reći da se umjetnost stećaka najdalje i umjetnički najrafiniranije razvila u području sela Gornje i Donje Baljvine’.
Poštar Dragan Oroz je rođen ovdje, ali već nekoliko godina živi u Mrkonjić Gradu. ‘Lijepo je ovdje, ali samo starci tu žive. Ne možemo živjeti ovdje sa djecom kada nema vode’, priča dok nas vodi kroz selo.
Vrata na svim kućama su, čini se, otključana. Čak i na onima u kojima trenutno nema nikoga. Nijedna kapija nije zatvorena i među dvorištima nema ograda. I životinje se kreću slobodno. Kažu nam da i zemlju obrađuju zajedno i dijele što mogu od uzgojenog, ako zatreba da se dijeli.
Cvjeta Tešanović živi na početku Gornjih Baljvina. Dok prolazimo pored njene kuće, poziva nas da uđemo u dvorište, i gotovo da nismo ni ušli, a već na stolu čekaju sokovi. Vrelo je i jedva se diše, ali vodu nam ne nudi. Ubrzo saznajemo da je voda ovdje dragocjena. U selu nema nijednog izvora pitke vode i svi se moraju snaći na svoj način.
Cvjeta se rodila, udala, odgojila djecu, preživjela dio rata, zbjeg i vratila se u Baljvine. ‘Nekada je bilo puno ljudi u selu’, priča nam dok sjedimo u hladu dvorišta. ‘Danas, u gornjem selu jedva nas je stotinjak’, kaže i dodaje da je život izuzetno težak. ‘Nemamo vode. Nismo je nikada ni imali, ali sada ne bi smjelo tako biti. Nekada je bilo puno ljudi, mladih, pa je bilo lakše se snalaziti. Danas smo samo mi stari. Sadimo samo ono što ne zahtijeva puno vode jer moramo ili skupljati kišnicu ili dovlačiti cisterne i puniti bazene. Nekada nestaje i struje. Daleko je i doktor, a zimi moramo sami da čistimo puteve. Ali eto, kod kuće smo.’ Cvjeta priča o svojoj djeci koja sigurno nikada neće poželjeti živjeti u selu koje ona toliko voli i jedina nada da će barem nekada dolaziti je da dobiju vodu. ‘Ljude kao u Baljvinama sigurno nećete naći’, pojašnjava tu svoju ljubav i odlučnost da tu živi, pa zaključuje: ‘Ali to nije dovoljno.’
Baljvinci zaista jesu posebni. U Donjim Baljvinama je džamija, a u Gornjim pravoslavna crkva. Obje su izgradili sami mještani, zajedno, odvajajući novac i radeći. Ni crkva ni džamija nisu oštećene ili opljačkane tokom rata. U proteklom ratu, kada je u selu bila Vojska Republike Srpske, komšije su čuvali komšije, pomagali jedni drugima i niko nije pucao ni na koga. Kada je vojska na početku pokušala odvesti neke od mještana donjeg sela, usprotivili su se oni iz gornjeg. Vojska nije našla načina da ih zavadi te su ih na kraju ostavili na miru. Mještani nam pričaju kako im je komandant koji je bio u selu rekao da su čudni, te da ‘muslimani nisu pravi muslimani, niti su Srbi pravi Srbi’. No nikoga od Baljvinaca to nije povrijedilo, jer im je važnije bilo da ostanu komšije.
Pričaju i o tome kako su neki mladići iz sela morali služiti vojsku, ali su se trudili da ni na koji način ne povrijede komšije. I to ne samo time što su ih fizički zaštitili od drugih, nego su dobro pazili da se kroz selo ne kreću naoružani čak ni kada se vraćaju sa linije. Svoje kuće su ipak morali napustiti tokom ofanzive HVO-a u septembru 1995. godine. Prvo su otišli mještani donjeg sela, jer se smatralo da su oni više ugroženi. Nekoliko dana kasnije otišli su i svi i iz gornjeg sela. Polako su se počeli vraćati, sjeća se Cvjeta, već u aprilu naredne godine, i zajedno počeli obnavljati porušeno. Isto tako je bilo i tokom Drugog svjetskog rata.
Danas mještani Baljvina ponosno pričaju o tome kako su sačuvali jedni druge. Na pitanje kako su uspjeli da se odupru sveopćem ratnom ludilu, većina sliježe ramenima: ‘Mi ne znamo drugačije živjeti. Komšije smo!’
Po mnogo čemu još su Baljvine posebne, a da bi stanovnici to očuvali, trude se političare držati daleko od sela. Priča o bilo čemu što ih može razdvojiti također nije dobro došla. Život organizuju po svojim pravilima. Na godišnjem sastanku u školi biraju predsjednike gornjeg i donjeg sela kojima je zadatak da pomire one koji se eventualno sporječkaju, da se pobrinu da nikome u selu ništa ne nedostaje, da niko nije gladan ili nema vode, te da organizuju svakodnevni život. Već nekoliko godina u gornjem selu predsjednik je Jovo Tešanović, a u donjem Šaban Mešić. Jovo i Šaban nisu članovi nijedne političke partije, nemaju kancelarije ni sekretarice, ne primaju platu za svoj posao, a svi u selu ih poštuju i podržavaju.
Jovu zatičemo u kući na kraju sela, jedinoj do koje nema asfaltiranog puta. Jovo je gazda velikog imanja. Zatičemo ga neposredno prije odlaska u polje. U kući živi sa suprugom, kćerkom i njenih četvero djece. Srdačno nas pozivaju u dvorište i bez ustručavanja počinju priču. Ponosni su na ono što imaju i što su stekli, ali i na svoje selo. ‘A to što sam predsjednik, ma to je samo onako’, kaže Jovo veselo. ‘Eto, da komšije znaju da ima neko da se pobrine. A ne pitam se ja ni za što. Eno su postavili rasvjetu dole u selu, a ja ni znao nisam’, dodaje. Ipak, u razgovoru saznajemo da ova predsjednička funkcija nosi puno obaveza. Jovo sa Šabanom više od godinu dana pokušava pronaći načina da ubijedi opštinske vlasti da im dovedu vodu do sela i kuća. ‘Ja sam im u opštini rekao da mi ne živimo dostojanstveno’, kaže Jovo, koji dodaje da voli živjeti na selu, da se puno radi, ali da se ne žali, no nedostatak vode jeste veliki problem: ‘Došlo nam je preko glave. Nemamo puno toga, ali voda je pravi problem.’
Predsjednika Šabana nalazimo dok se odmara ispod drveta u donjem selu. Vrijeme je kosidbe. Započeti razgovor s njim je, kao i sa svima u selu, beskrajno lako. I on je ponosan na mir koji su čuvali i čuvaju. ‘Eto, tako mi živimo. Komšije smo’, kratko kaže kada pitamo kako je moguće da nije bilo rata u selu i da se nisu podijelili. ‘Tako je živio i moj otac i tako sam rastao i učio od svojih. Kao i svi drugi u selu. Vjerujte mi, bliže su mi neke komšije iz gornjeg sela od nekih koji žive tik do mene u donjem’, kaže i priča kako mu je Jovo rekao da u bilo kojem trenutku može računati na njega. ‘A i on na mene.’ Šaban kaže i da većinu u selu politika ne interesuje. A čini se da ni Baljvine ne interesuju političare. ‘Dođu nekada prije izbora, ali brzo odu kada vide da nas njihova priča ne interesuje’, kaže i dodaje da rijetko ko i glasa: ‘Šta ćemo glasati? Mi živimo svoj život.’
Za razliku od većine drugih mjesta u BiH, u ovom selu se ne vide ni stari ni novi plakati političkih partija koji vrište sa zidova i bandera u svim drugi dijelovima zemlje, čak i kada nisu izbori. Zbog ovakvog odnosa su, čini se, i kažnjeni, jer niko neće da se pobrine i riješi problem nedostatka vode. Baljvinci su svjesni da vlastima u Republici Srpskoj, a ni u Federaciji, nije u interesu da pomažu selo u kojem nema načina da se ugrozi suživot.
Šaban nam priča o nepisanim pravilima Baljvina. ‘Mi se družimo, djeca nam se druže, sve slavimo zajedno, idemo u posjete jedni drugima… Ali jedna stvar koju ne radimo je da se vjenčajemo između gornjeg i donjeg sela. Nije da nije bilo ljubavi. Ja sam lud bio za jednom iz gornjeg sela. I ona za mnom. Ali red je red i treba poštovati razlike’, kaže, mada ni sam, čini se, nije baš siguran kako objasniti ovo pravilo. No s obzirom na to da sada ovdje većinom žive starci, čini se da je vrijeme kada se o tome razmišljalo prošlo.
Svi sa kojima smo pričali u Baljvinama se plaše da uskoro više neće biti nikoga da prenosi priče o čuvanju mira i komšija. ‘Svi su otišli, a ko nije uskoro će. Uglavnom u Njemačku i Austriju. I prije se tamo išlo iz Baljvina na rad, ali su se ljudi vraćali. Sada se više niko ne vraća’, kaže Cvjeta. Njena djeca su odavno u Austriji i dođu tek jednom godišnje da obiđu roditelje. Ona i njen muž
su pokušali živjeti u Austriji neko vrijeme, ali su se vratili u svoje selo koje vole. No priznaju da teško žive zbog nedostatka vode i neprohodnih puteva.
Jednom godišnje, zadnjeg vikenda u julu, Baljvinci iz oba sela (i oni koji su otišli) se okupljaju.
Ovog septembra će u školi ‘Branko Ćopić’ biti još manje djece. U još nekoliko kuća na jesen će se zaključati vrata i navući roletne i ko zna kada i da li će ih neko ponovo otvoriti. Svi se pomalo plaše još jedne zime kada će opet biti odsječeni od ostatka svijeta. Jovo i Šaban čini se da polako gube nadu da će općinari ikada udovoljiti i napokon dovesti vodu u selo. Dobar dio staraca koji žive u Baljvinama više nema snage da se nosi sa svim nedaćama. Komšije će biti tu jedni za druge, kao i desetljećima unazad, ali sve ih je manje. Umjesto da budu mjesto gdje se dolazi učiti o miru i suživotu, Baljvinama prijeti nestanak.
‘Uvijek i svuda ima i dobrih i loših ljudi, ali boljih od ovih koji su u našem selu sigurno nema nigdje’, dovikuje nam Šaban, više zabrinut nego sretan dok i mi odlazimo iz Baljvina.
Selo Baljvine je slika života u Bosni i Hercegovini, gdje oni koji su na vlasti potpuno ignorišu želje i potrebe građana. Posljedica je masovni odlazak stanovništva koji, dok cijela sela i gradovi ostaju pusti, već podsjeća na egzodus.
Nidžara Ahmetašević
(Novosti)
No comments:
Post a Comment