Rade Serbedzija

Konacno zavrsih citanje knjige Rade Serbedzije “Do poslednjeg daha”. Citanje se oduzilo, ne zato sto mi se knjiga nije svidjela, vec zato sto sam je poceo citati u Banjaluci, prekinuo, nasatavio u Torontu, pa na jezeru Erie, i evo danas, konacno zavrsio u Torontu. Veoma me privukao Radetov stil, iskrenost, prirodnost, pogledi na njegov, ali i nas, zivot sedamdesetih I osamdesetih… Njegovo vidjenje rata devedesetih se u mnogo cemu slaze sa mojim vidjenjem. Ono sto posebno osjecam zajednickim je breme dvostrukog izdajnika koje Rade nosi sa ponosom a koje njega, kao i neke od nas, prati od devedesetih.

Rade Serbedzija zvijezda zagrebackih  i jugoslovenskih pozorista,  filma I televizije sedamdesetih I osamdesetih dozivljava sudbinu mnogih kojima je ideja jugoslavenstva usadjena u krv, mozak, dusu… Nakon pada Jugoslavije odjednom osjeca da ne pripada nigdje na balkanskim prostorima i poslije niza pokusaja skrasi se u Los Agelesu, gdje, zahvaljujuci svom ogromnom talentu i glumackoj vjestini i na novom, engleskom jeziku, snima filmove i sa najvecim glumackim i rediteljskim imenima Holivuda. Poneki od tih filmova su veoma priznati i gledani. 

Neposredno i iskreno opisuje dogadjaje i ljude, onako kako ih on dozivljava i nastoji da ih pri tom ne povrijedi. 

Citanje njegove knjige me neprestano vracalo na dogadjaj od prije desetak godina kada je Rade gostovao u Torontu. Naravno da smo otisli, jer propustiti nastup takvog umjetnika, ovoliko daleko od zemlje gdje smo mu se divili, bio bi neoprostiv grijeh. No, moram reci, da sam njegovim tadasnjim nastupom bio razocaran. Cak sam, nakon nastupa, komentarisao da mi je zao sto nikad u zivotu nisam naucio glasno zvizdati, onako sa dva prsta u ustima, jer bih umjesto aplauza tada Radetu uputio zvizduk. Prvo, ocekivao sam glumca - umjetnika -  zvijezdu Radeta Serbedziju, koji ce govoriti poeziju, monologe iz svojih uloga… a predstavio nam se Rade Serbedzija, zaljubljenik u stare gradske pjesme, sto je u redu - i sam sam takav, zaljubljenik u dobro vino - sto je isto tako u redu, ali ne i da na pozornici za vrijeme nastupa isprazni cijelu flasu vina. Jer Rade je ipak, i pored ogromne ljubavi, muzikalnosti i lijepom glasu, samo prosjecan pjevac, koji je nama, njegovim obozavaocima, pred kraj concerta rekao otprilike da mi njega ne bismo ni vidjeli tu u Torontu da tu pored nas ne zivi njegova sestra Milica i da mu je zaradjeni honorar pomogao da se sretne sa sestrom i njenom porodicom. Bas tako - nekorektno i omalovazavajuce! Protumacio sam da je vino bilo nesto jace nego  uobicajeno, ali i zakljucio da na Radetove “concert” vise nikada necu ici. I nisam – bar do sada…

Medjutim, citanje Radetove autobiografske knjige mi je pomoglo da shvatim ovog izuzetnog umjetnika, koji me je u jednom trenutku, jednim svojim nastupom razocarao. Shvatio sam da se radi o covjeku senzibilnom kako to samo balkanac moze biti. Covjek – umjetnik svim svojim bicem, uspjesan u svakom nastupu, obozavan od miliona, odjednom na vrhuncu svoje karijere  gubi  obozavaoce, podrsku na svim stranama i postaje jedan od mnogih, gubi tlo pod nogama, bori se sa nagomilanim dilemama, podmetanjima, zivotnim poteskocama… Iz iscitane knjige, njegovih TV nastupa i intervjua koje sam procitao, jasno je da se radi o covjeku kome je, kao i mnogima od nas,  Jugoslavija znacila sve. Kada je ona nestala, a posebno zbog nacina na koji je nestala, i Rade, kao i mnogi od nas, gubi tlo pod nogama i  trazi oslonac za koji ce se zakaciti i krenuti dalje u nepoznato… U nedostatku velikih uloga, oslonac nalaazi i u muzici koju izuzetno voli, ocekujuci da ce tu muziku i njegovu interpretaciju obozavaoci njegove glume prihvatiti. Mnogi jesu. Mnogi su i u tome vidjeli ogromni talenat Radeta Serbedzije. Ja tada nisam.

Zato, nikad ne reci nikad!

Sada, nakon procitanje knjige, nakon sto mi je Rade u njoj priblizio sebe, rado cu otici na njegov “concert” ako i kada slijedeci put posjeti svoju sestru Milicu u Torontu, ako ne zbog muzike - onda zbog jugoslavenstva koje nas spaja.