Stolnjak od grubog platna, bijelog kao staračka brada kad potamni od duhanskog dima, bijaše išaran blijedim, crvenkastim mrljama jr se tokom godina nagutao crnog vina. Za vrijeme terevenki dok su ga pijanci povlačili i gužvali, mora da je i sam bio često posve pijan; sada je ležao uredno i trijezno prostrt, ali tragovi crnog vina još su bili tu, kao i tragovi pijanstva na licima ljudi.
Kroz prozor sam gledao kesten, njegove velike režnjevite listove crvenkaste kupice cvasti što su poput plamičaka svjetlucale i podrhtavale na vjetru, gledao sam iznad njega plavo nebo i zašiljeni, kao kreč bijeli, toranj džamije. Neprestano sam se iznova čudio i radovao promatrajući kako se drvo i toranj miroljubivo druže — prije sam bio mišljenja da to stablo što nosi cvast nalik na svijeće može da živi u prijateljstvu samo s kršćanskim crkvama. Tako se kod nas, u Bavarskoj, često može naići na seosku crkvu koju bijeli grobljanski zid prijazno grli u sjenci tog lisnatog moćnika. Ali gle, čovjek nikad ne prestaje učiti — i oni su u slozi, Alahova džamija i drvo mog djetinjstva, pa su i stolnjak od grubog tkanja ispred mene i minaret, bijel kao kreč, poprimili zeleni odsjaj svjetla koje je padalo kroz nadsvođenu krošnju.
Stol je bio postavljen za jelo; ručak je mogao početi. Prije svega, naravno, običaj je tog kraja da se pije rakija od šljive — šljivovica i od tog običaja ni ja nisam htio odstupiti, htio sam da je i ja pijem. Bila je to mlada šljivovica, od prošle godine, providna i bistra kao voda — kada je starija, blista se žućkasto poput ćrilibara. Natočio sam punu čašicu i iskapio je nadušak, da potaknem želju za jelom, da izazovem lakomost, da se pripremim i oraspoložim za ono što dolazi. Šljivovica je pratila cijela ručak, uvlačila se između pojedinih jela i kao što je počelo, tako je s njom sve i završilo. Htio sam poslije, uvečer, da joj napišem hvalospjev, da joj ispjevam pjesmu pohvalnicu, htio sam da je slavim i veličam, ali nisam dotjerao dalje od ova četiri retka:
Šljivovicu prvo, napitak
Taj šljivin bistri,
Mada blag, ledenom ipak
Žestinom on iskri!
Da, tako mi je prijala rakija, blaga kao mlijeko, a istodobno kao da ledenim iglama probada i pali. Raširih ubrus na koljenima, bolje se namjestih na stolici i sa vilicom i nožem u rukama dočekah prvo jelo: kranjsku kobasicu pečenu u tijestu. Kranjsku kobasicu, tamnocrvenu, masno sjajnu, vidio sam već u svežnjevima na tezgama mesara u Ljubljani i Zagrebu. Isječena na
kolutiće, u hrskavom oklopu smeđe kore od tijesta, započela je muziku ručka snažnim zvukom, kao udarcem po bubnju.
Onda je u dubokom tanjiru poslužena čorba od povrća, gusta, zamršena smjesa zelenih trava i plavičastih, mahovinastih spletova, između kojih su plivali žućkasti komadići crvenog luka i tamni kolutovi krastavca, a suhi ribani sir, izdašno posut odozgo, bijelio se na tom brdu povrća kao ljetni snijeg na zelenoj alpskoj livadi. U miješno i oprezno valjalo je jesti tu čorbu, sa kašike su se nestašno njihali konci, komadići luka su bježali, a krastavci su kiselkasto žarili nepce.
Još jedna šljivovica nakon toga i došlo je glavno jelo! Bila je to, kao gotovo uvijek u Bosni, bravetina, kako se to već kaže, nekako olako, skoro prezrivo, mršteći se: neizbježna bravetina! Ali to zapravo nije bio brav, nije to bila crna i smeđa, žilava bravetina jakog mirisa, bilo je to jagnjeće meso, jagnjetina, bijela kao piletina, hrskava i labavo vezana za bijele kosti, sa kožicom koja se meko raskidala, sjajeći se svijetlosmeđe i ružičasto, svjetlucajući kao tanko staklo. Uz to sam dobio činiju zelene salate: nije bila začinjena i morao sam je sam potresati, drmusati, okretati, miješati i dodavati u odgovarajućim omjerima sol, ocat, ulje i isjeckani crveni luk.
Velik sam komad imao na tanjiru, nipošto nije on tu bio samo da ga se malčice kuša, bio je to krepak, hranjiv obrok da se čovjek do sita najede, pa sam teško disao kada sam ispraznio tanjir zbog čega poželih opet jednu šljivovicu da isperem usta.
Udobno se zavaiih na stolici i pogledah gore prema plavom nebu koje je sada bilo još sjajnije — ili mi se samo tako činilo? Gledao sam svijetlo zeleno lelujanje krošnji drveća, dublje unutar njih bilo je sumračno, a kao kreč bijeli minaret letio je poput strijele gore, ka nekom nepoznatom cilju: njemu je taj cilj bio poznat, ta i naši crkveni tornjevi znaju zašto streme gore, prema putujućim oblacima.
Tako je, na moje veselje, ručak tekao do tog trenutka, a onda se lagano počeo priklanjati svom kraju. Bio je to prost seljački objed, sastavljen od jednostavnih i dobrih jela; ničeg tu nije bilo prvorazrednog, ničeg prefinjenog i pretjeranog, nije bilo nikakvih izmišljenih mješavina i rijetkih iznenađenja. Tome je posve odgovarao i sir koji je slijedio nakon toga: mala tamna gruda ovčjeg sira kakvog jedu pastiri. Bila je to draž posebne vrste, taj blagi, seljački sir u čijem okusu kao da je poput daška lebdio miris dima. Napajalo me je gorko, crno vino i uživao sam u tom pastirskom objedu.
U bakarnim lončićima s dugom drškom bila je poslužena kava, pripremljena na turski način: fino samljeveni kavin prah pliva na površini stvarajući mjehuriće, lagano se taloži, a ono što se ne staloži, to se pije. Zajedno s kavom iznesena je i mala posuda kao med ljepljivih slatkiša koji su u kockicama, kuglicama i štapićima od presovanog i zaslađenog voća blistali svojim živim paunskim bojama, žuti i crveni i plavi, a njihova pretjerana slatkoća bila je gotovo bolna.
Bokal crnog vina nije bio prazan, a i u malom bokalu još je vatreno bljeskala šljivovica i ja sam se radovao što nisam musliman kome su opojna pića zabranjena, premda sam već primijetio da ni oni ne drže svi do tih propisa.
Pritom sam zavijao i pušio cigarete od žutog, mirisnog duhana dugih končića, a sve ono što sam jeo i pio i pušio bilo je primjereno ovoj zemlji što leži između Istoka i Zapada, zemlji koja je još prije jednog ljudskog vijeka bila turska i kojom su vladali begovi i paše potčinjeni moćnom velikom gospodaru na Bosforu. U toj zemlji stoje jedne pored drugih kršćanske crkve i džamije, muškarci i danas još uvijek hodaju u pelengirima, polako i svečano, noseći na glavi crveni fes, a žene se pokrivaju koprenom, kao što to nalaže već zamirući običaj. Uskoro one to više neće raditi!
Takav je bio ručak, u sjenci kestena, s pogledom na džamiju, ručak sa bravetinom, vinom, kavom, slatkišima i duhanom, bosanski ručak u Banjaluci.
Georg Britting: ‘’Bosnische Mahl’’ (1930.)
Putevi 3/87, Banjaluka
No comments:
Post a Comment