Mario M.: Istra čuva legende

Mora se reći, mada nije originalno: Istra je lijepa. Lijepa joj sva tri njena ćoška, a također i unutrašnjost… Iz tih razloga bila meta osvajačima, a kasnije zanimljiva doseljenicima i istraživačima. Nomadi koje zovu turistima sada joj opsjedaju i more i kopno. Njih sve zanima, a Istra im se potpuno podaje. Oduševi te njena blagost, uzbudi ljepota… i sva doživljena iznenađenja te blokiraju do te mjere da ostaneš bez teksta. Šta prenijeti prijateljima? Postoji nekakva nelagoda da bi govorio jezikom običnog turističkog vodiča. Jer o geografiji, istoriji i arhitekturi, o gastronomiji, naslijeđu i tradicijama, o njhovoj neobičnosti, bogatstvu, o usklađenosti i multinacionalnom karakteru Istre smo dosta i čuli i pročitali i osjetili… O vinima Poluotoka samo bi pjesnici mogli nešto novo napisati. Okusom, ali i mirisom svojim, malvazija, teran, kabernet, refošk, barbera… lako nas pridobijaju. I svojom magijom čine ovisnim o Istri! O da, magija, magija! Jer Istra je domovina mnogih, vrlo poznatih legendi. Sada mi se čini posve logičnim njihov nastanak povezati sa opojnim istarskim vinima? Trebalo bi to istražiti! Vrlo dobro nam je poznata ona legenda o stasitom Velom Joži ili ona o nastanku Pazinske jame. Prema jednoj legendi Pulu su sagradili Argonauti, a prema drugoj vile su složile kamenitu Arenu. Stare priče o istarskom vampiru Grandu još i danas uzbuđuju žensku publiku… bar tako priča moj prijatelj Nijo, Rovinjež. Najbolje je otputovati u Istru, degustirati vina i zameziti njihove legende…

Krajem ljeta u Istri se piju starija vina, a 16. IX u Rovinju je posebno veselo. Svira se, pleše se, sve uz vino i plavu ribu. Dan je grada, fešta se u čast svete Eufemije. Zaštitnica Rovinja (umilnog imena kao živa stilska figura) daje ton svečanostima. Crkva njenog imena dominira vedutom grada, u crkvi sarkofag s njenim posmrtnim ostacima, toranj ukrašava bronzana figura Svetice. Želeći da sunce zamijeni kišu ove smo jeseni često bacali poglede ka vrhu tornja. Naime, figura svete Eufemije prirodno rotira oko svoje ose i svojim položajem predskazuje lokalno vrijeme. Time su nas u legendu o Svetici uveli naši prijatelji, Baja i Nijo. A legenda o svetoj Eufemiji je nastala stoljećima ranije. Najljepše je legende slušati uz čašu vina, riječi su nekako bajkovitije, a slike postaju stvarnije…
Davno je to bilo kada je iz carigradske crkve nestao sarkofag sa sv. Eufemijom. Taj nestanak bio je na žalost jednih, ali i na radost drugih, obavijen velikom tajnom. I ništa se o njoj stoljećima nije čulo dok jednog dana tajanstveni brod nije doplutao do Rovinja. Na njemu je bio sarkofag sa sv. Eufemijom. Zašto baš do Rovinja – sada svi Rovinjezi znaju. Na nama je da otkrijemo… Za Sveticu koja personificira sva dobra napravljena je crkva koja dominira Istrom… Za ovogodišnju svečanost lokalni umjetnik je izradio njenu skulpturu koja je spuštena na dno mora kao atrakcija za ronioce…

U Kanfanaru, u blizini Rovinja, popijemo vino prije ‘odlaska’ u srednji vijek, prije nego uskočimo među zidove jednog od dva stara (čini mi se) ilirska grada. Mijenjajući vijekovima svoje vlasnike, prilično sačuvan ostao je samo jedan (Moncastel). Zadržalo mu se staro ime Dvigrad (Due
Castelli). Danas su vidljivi odbrambeni zidovi zaštićenog Grada, a uz jedinstvenu baziliku zadivljuje arhitektonska kompozicija vojnog i civilnog dijela, stambenih i zanatlijskih prostora... Relativno dobra očuvanost Dvigrada može se zahvaliti epidemiji gube, jer napušten Grad nije trebalo ratom razarati. Sada se Dvigrad sanira, konzervatorski radovi još nisu okončani ali posjetioci ga obilaze. U jednom uređenom dvorištu povremeno se priređuju manji koncerti umjetničke muzike. I danas bi bilo tiho u Dvigradu smještenom u zelenilo Limske Drage da nema turista željnih uzbudljivih avantura. I legendi. Od svih njih najživljom se čini ona o zakopanom gusarskom blagu… u obližnjem selu. Ali pošto tamo još nije otkriveno sada se u blizini Divgrada pod okriljem mraka aktiviraju ‘istraživači’ sa detektorima metala.

I da se mjeri samo legendama i vinom Istra je pregolema…

*****
P.S. Još jedna zanimljivost iz Dvigrada: jedna gradska kapija otkriva kako se vršila provjera identiteta prije ulaska. Naime, prije nego bi se otvorila vrata kroz kružni otvor pri dnu zida (ne)znanac bi morao proturiti svoju glavu. Nije bilo fotoaparata, ni otiska prsta, glava mu je bila viza. Pa ti sad vidi…

Mario M.