Jedna od staza koje prelazim u svojim jutarnjim setnjama je staza uz kanjon rjecice koja tece uz zgradu u kojoj zivimo. Kanjon dubok 20-30 metara udaljen je od zgrade nekih 5 minuta hoda. U proslosti je rjecica Etobicoke creak bila veoma snazna i tada je, vjerovatno u rano proljece kad se na sjeveru topi snijeg, iskopala duboki kanjon. Na rijeci su nekada, bas u nasoj okolini bili mnogi mlinovi pa se ulica u kojoj zivimo zove ulica mlinova. Svi su mlinovi nestali. Stambene gradjevine su izgradjene na njihovom mjestu. Ostao je jedino kanjon kao sjecanje na nekadasnju snagu rijeke i kao prirodna ljepota koju u kojoj uzivaju oni koji vole prirodu.
Staza pored rjecice je nedavno asfaltirana, sto mi nije drago, jer je i ona prethodna - utabana bila vise nego dobra za setnje i voznju bicikla.
Nevjerovatne su jarko crvene boje lisca
Korjenje drveca napravilo je prirodne stepenice na pocetku staze koja se penje uz kanjon.
Najvisa tacka kanjona
Ako povecate sliku vidjecete vjevericu koja me je sa znatizeljom posmatrala i tek kad sam joj prisao na metar-dva pobjegla uz drvo.
Pokusao sam uslikati i neke od ptica, ali sam ipak prespor za takvu akciju.
Na nekim mjestima staza je ostecenja odronom, ali su opasno mjesto oni koji odrzavaju parkove na dojavu nekog od revnosnih setaca oznacili i ogradili.
Vecina jutarnjih setnji zavrsavaju na stazi iza nase zgrade koja granici sa golf terenom.
Jutarnji golferi odradjuju svoju smjenu
Mali vjestacki vodopad u dvoristu zgrade je predivno mjesto za kraci odmor na kraju setnje.
No comments:
Post a Comment