Pazla

Pazla slozena - foto dokaz!

Za novogodisnje praznike smo Biljana i ja dobili lijepi zadatak da brinemo o nasih dvoje unuka: Ameliji i Luki.
Mada i kod nas imaju dosta igracaka, njih dvoje su dosli potpuno opremljeni novim igrackama, igrama... Vecinu nisu ni pogledali za dva-tri dana kod nas, jer su koristili vrijeme i da igraju igrice na nasim laptopima, sto im kod roditelja nije dozvoljeno. Medju Lukinim igrackama sam ugledao novu pazlu i pitao ga hoce li da je slozimo. Nekako nevoljno je pristao, odlozio laptop i poceli smo slagati. Slagalica je za godiste iznad sest godina a njemu je samo cetiri... I kao sto to obicno i biva, u petoj minuti Luka je izgubio strpljenje, jer je pazla preteska za njega, okrenuo se i pokupio drugu igracku potnuno nezainteresovan da slusa dedine savjete kako sloziti ovu, malo izazovniju, pazlu.
Luka odustao - ali deda ne. Nakon sat vremena, deda jos uporniji jer slagalica nije lagana, ne da se lako sloziti, ali ni deda brzo odustati... Ucini se dedi da su neki dijelovi izgubljeni, ne moze da vjeruje da on to ne moze lako sloziti. Uporan, prebrojava dijelove. Svih 200 dijelica - na broju!
Elem, ne slozih je ja taj dan, jer djeca se moraju zabavljati necim drugi. Ostavih je na stranu i drugi dan se Amelija dobrovoljno ukljuci i pripomogne. Njoj je sedam godina i to se vidi. Obzirom da mu je ova pazla za uzrast od preko sest godina poteska, zakljucite sami koliko je danas dedi godina.

Primice se vrijeme da djeca idu kuci. Ali pazla nije slozena, a dedi, iskusnom socijalistickom i kapitaliztickom djelatniku, se ne prekida zapoceti posao. Nece valjda pazla ostati neslozena?! Nece valjda deda priznati poraz da nije mogao sloziti slagalicu za uzrast od sest i vise godina?!
Pitam Luku da pazla ostane kod mene pa cu mu je za dva dana donijeti.
Ne moze, kaze Luka. Moja je i ja je moram ponijeti! Ne moze ostati, odlucan je!
Predlazem mu posao. Da ja otkupim njegovu pazlu!

Luka konta...

Sjajna ideja, ali ne radi kod Luke. Cijena na kutiji pazle govori da ona kosta 10 dolara i nudim Luki  dvostruku cijenu 20 dolara. Luka zna da dolari postoje, ali ne zna sta ce s njima. Izvlacim novcanicu iz novcanika. Pruzam Luki, on je blijedo gleda i kaze: "Necu! Hocu moju pazlu!".
U to uskace Amelija koja vec zna cudotvornu snagu dolara i to me spasava. Za cas nagovara Luku da prihvati moju ponudu. On, ne bas voljno, ali ipak prihvata 20 dolara, jer starijoj sestri vjeruje i ja se docepam pazle i time kupim vrijeme da je zavrsim. Kao nagradu za pomoc u pregovaranju sa Lukom i Ameliju nagradim sa 20 dolara. Ona, za razliku od Luke, presretna odmah trpa zaradjenih 20 dolara u dzep i svaki minut provjeravala da li je novcanica jos tamo.
Konacno svi zadovojni!
Ali, "ne lezi vraze"! Pred sam polazak Luka ponovo skonta da ne zna sta ce sa 20 dolara, a pazlu moze bar pokusati sloziti. Pruza mi novcanicu od 20 dolara i trazi svoju igracku nazad. Pokusavam objasniti da smo se dogovorili, rukovali i time dogovor ozvanicili, ali ne vrijedi. Trazim od Amelije da za onih isplacenih 20 dolara jos jednom ubijedi Luku u neophodnost postivanja dogovora. Ni njoj ubjedjivanje vise ne ide od ruke. Potezem i argument da cu mu pazlu vratiti cim je slozim, i da ce ona od tada pa zauvijek biti samo njegova. Ne ide  i to ti je. Na srecu, u pregovaranje se ukljuci i mama Jelena, koja je pazlu i kupila Luki. Vidi da gubim na svim frontovima. A ni slaganje pazle mi ne ide od ruke.  Ubijedi majka sina nekako i pazla konacno ostane kod mene da pokusam da je slozim.

I uspije mi to nakon par sati napornog, ali veoma zanimljivog mozganja. Slagao sam je i u isto vrijeme gledao kosarku. Ustvari - kosarku nisam ni gledao, jer me je pazla toliko zainteresovala da jednostavno nisam mogao podici pogled na TV.
Samo sam pratio rezultat kosarke. Raptorsi pobijedili Milvoki u produzetku. Ja u tom produzetku zavrsio pazlu.  Svi dijelovi se slozili. Zadovoljstvo za zavrseni posao nema cijenu!
Predivna igra, odlicna za vjezbanje mozdanih vijuga.

Toplo je preporucam svima vama uzrasta sest i vise godina!