Milan Milišić: UNUTRAŠNJE STVARI

Družio sam se sa ljudima i sa životinjama
Družio sam se sa ljudima koji su mi bili ovo ili ono.
Bili su Židovi u Poljskoj, Mađari u socijalizmu, Hrvati u Jugoslaviji, Srbi u Hrvatskoj, Talijani u Istri, ili ukršteni između sebe. Imao sam psa porijeklom sa Šar planine. Živio je sa nama u istoj kući u Dubrovniku, ne bi se reklo pretjerano sretan (držao se dosta dobro, kao uostalom i ja). Gledajući mu u oči, zasjenjene prijateljskim klempavim ušima, shvatio sam što je njegov unutrašnji problem. „Vous etes depayse mon poure ehien", formulirao sam (možda malo neprecizno).
A da je sam progovorio, kao psi u dječjim knjigama, vjerojatno bi to bilo na Albanskom.
(1988)

Nedočitano
Dočitao sam osrednje knjige. Neću reći da medu njima ne bješe onih zanatskih vješto urađenih, niti bih zatajio koliko me, kao čitača, takva vještina veseli. Opisi mjesta, dobre karakterizacije likova i nadasve kratko sročeni, vrcavi dijalozi, od kojih se čovjek zdravstveno oporavlja.
Ali, ponekad mi je došla do ruku posve posve posebna knjiga. Pročitao bih par strana, nekad stojeći u knjižari, nekad za svojim stolom; nikad više od prvog poglavlja. Spustio bih olovku u preklop, podigao pogled sa knjige i pustio da se zadivljujuće blaženstvo razlije po cijelom tijelu.
Nikada više nisam nastavljao sa čitanjem tih knjiga, mada neke stoje u mojoj kućnoj biblioteci i ne treba do ispružiti ruku pa da ih dohvatim.
Moja žena zna za ovo i jednom me pitala zašto se nikada nisam vratio tim knjigama.
Iz straha, rekao sam joj; iz straha.
(1988)

Pobjednici
Sitost pobjednika, njegova oblapornost, samozadovoljstvo, njegovo oduženo prijatno preživljavanje. Štošta ne bi valjalo da budemo, ali jedino pobjednici nikad ne bismo smjeli postati.
(1990)

O nacionalizmu
Sukob je zajednička kob, SU-KOB!
U suštini nacionalizma je vjerski rat.
A vjerski rat – što je?
Djetinjasto otimanje za naklonost Božju.
(1990)

Kako nas...
Kako nas smrt umije iznenaditi, kao da je to posljednje što bi se moglo očekivati da se dogodi živu čovjeku.
(1988)

Kad nikne trava...
Kad nikne trava na mome grobu
Kao ova sad brada na mom licu
Pustite ovcu da uroni u nju zubima
Kao što moja ruka uranja u nju noktima
(1988)

(Iz knjige UNUTRAŠNJE STVARI u kojoj su prikupljeni zapisi sa margina knjiga, časopisa, dnevnih novina... koje je godinama bilježio tragično nastradali književnik Milan Milišić)
Milan Milišić (1941. Dubrovnik – 5.X 1991. Dubrovnik)