Orvel o Španskom građanskom ratu – Borba običnih ljudi protiv gospodara

Kada mislim o španjolskom ratu, uvijek mi ožive dvije uspomene. Jedna je sjećanje na bolnički odjel u Leridu i prilično tužne glasove ranjenih boraca narodne vojske kako pjevaju neku pjesmu s refrenom koji je završavao:

Una resolucion, Luchar hast’al fin!

Dakle, do kraja su se borili dobro. Posljednjih osamnaest mjeseci rata republikanske armije su se morale boriti gotovo bez cigareta i s prokleto malo hrane. Čak i kada sam napustio Španjolsku sredinom 1937. vladala je oskudica u mesu i kruhu, duhan je bio rijetkost, a kava i šećer gotovo nedokučivi.

Druga uspomena je sjećanje na talijanskog vojnika koji mi je u stražarnici stisnuo ruku onog dana kada sam se pridružio narodnoj vojsci. Pisao sam o tom čovjeku na početku moje knjige o španjolskom ratu, i ne želim ovdje ponavljati što sam tamo rekao. Kada se sjetim – oh, kako živo! – njegove pohabane uniforme i plahovitog, patetičnog, nevinog lica kao da iščezavaju složene usputne posljedice rata i jasno vidim da ni u kom slučaju nije bilo sumnje tko je bio u pravu. Usprkos politici velikih sila i novinarskim lažima, središnje pitanje rata bio je pokušaj takvih ljudi da izvojuju častan život za koji su smatrali da im po rođenju i pripada. Teško je razmišljati o vjerojatnom kraju tog čovjeka bez višestruke gorčine. Kada sam ga sreo u Lenjinovoj kasarni, vjerojatno je bio trockist ili anarhist, i u prilikama svojstvenim našem dobu takve ljude, ako ne ubije Gestapo, ubije GPU. (GPU-NKVD – Sovjetska tajna policija).

Ali to ne utječe na dugotrajne posljedice. Lice tog čovjeka, koje sam vidio samo minutu ili dvije, ostalo je u meni kao neka vrsta vizualnog podsjetnika na ono zašto se stvarno ratovalo. Meni je on simbolizirao cvijet evropske radničke klase koju je proganjala policija svih zemalja, ljudi koji su punili masovno grobove španjolskih ratišta i koji sada, uz melodiju nekoliko milijuna, trunu u logorima za prisilni rad.

Kada čovjek razmišlja o svim ljudima koji potpomažu ili su potpomagali fašizam, ostaje zapanjen pred njihovom raznovrsnošću. Kakva momčad! Razmislite o programu koji bar na neko vrijeme na isti brod može dovesti Hitlera, Petaina, Montagu Normana, Pavelića, Williama Randolpha Hearsta, Streichera, Buchmana, Ezru Pounda, Juana Marcha, Cocteaua, Thyssena, oca Coughlina, muftiju od Jeruzalema, Arnolda Lunna, Antonescua, Spenglera, Beverleyja Nicholsa, Lady Houston i Marinettija! Ali ključ je vrlo jednostavan. To su sve ljudi koji imaju nešto izgubiti ili ljudi koji žude za hijerarhijskim društvom i boje se mogućeg svijeta slobodnih i jednakih ljudskih bića. Iza svih odvratnosti koje se govore o »bezbožničkoj« Rusiji i »materijalizmu« radničke klase stoji jednostavna namjera onih s novcem i privilegijama da se prilijepe na njih. Ista je stvar, iako se u njoj krije i djelomična istina, sa svim pričama o bezvrijednosti izgradnje novog društva koje ne prati »duševna promjena«. Pobožni su, od pape do kalifornijskih jogija, plemeniti kada se radi o »društvenim promjenama«, što je s njihovog stanovišta mnogo utješnije nego promjena ekonomskog sistema. Petain je pad Francuske pripisivao »ljubavi za uživanjem« običnih ljudi. To mišljenje vidite u pravoj perspektivi ako se upitate koliko zadovoljstva ima u svom životu običan francuski radnik ili seljak u usporedbi s Petainom. Prokleta bila bezobraznost tih političara, svećenika, ljudi od pera i svih drugih koji čitaju bukvice socijalistu iz radničke klase zbog njegovog »materijalizma«! Sve što radni čovjek traži spada u ono što bi oni drugi smatrali nužnim minimumom bez kojeg je ljudski život nezamisliv. Dovoljno hrane, oslobođenje od mučnog terora nezaposlenosti, uvjerenost da će vaša djeca dobiti nepristrane mogućnosti, kupanje jednom dnevno, čisto rublje, krov koji ne prokišnjava, radni dan poslije kojeg vam i nakon obavljenog posla ostaje nešto malo energije. Nijedan od onih koji propovijedaju protiv »materijalizma« ne bi život smatrao bez tih uvjeta podnošljivim. A kako bi lako mogli ostvariti taj minimum kada bi tom poslu posvetili samo dvadeset godina! Podići životni standard čitavog svijeta na razinu britanskog ne bi bio veći pothvat od rata koji sada vodimo. Ja ne tvrdim, i ne znam nikoga tko bi to tvrdio, da bi se sami po sebi riješili svi problemi. Želim samo reći da neimaština i surovi rad moraju biti iskorijenjeni i da se tek onda mogu početi razmatrati stvarni problemi čovječanstva.

Glavni problem našeg vremena je gubitak vjerovanja u osobnu besmrtnost, a o tome se ne može raspravljati dok se prosječno ljudsko biće kinji poput vola ili dršće u strahu od tajne policije. Koliko su u pravu radničke klase u svojem »materijalizmu!« Koliko su u pravu da shvaćaju da želudac dolazi prije duše, ne na skali vrijednosti, već po vremenskom redoslijedu. Shvatimo to i dugotrajni užasi koje trpimo postat će barem razumljivi. Sva razmatranja koja vas navode na oklijevanje – zavodljivi glasovi Petaina ili Gandhija, neizbježna činjenica da se u borbi morate poniziti, dvolična moralna pozicija Britanije s njenim demokratskim frazama i carstvom kulija, kobni razvoj Sovjetske Rusije, jadna farsa ljevičarske politike – sve to blijedi i pred vama se pojavljuje jedino borba običnih ljudi koji se postupno bude protiv svojih gospodara i njihovih unajmljenih lažljivaca i protuha.

Pitanje je vrlo jednostavno. Hoće li ljudima poput tog talijanskog vojnika biti dopušteno da prožive častan, pun, ljudski život koji je sada tehnički ostvariv, ili neće? Hoće li običan čovjek biti gurnut natrag u blato, ili neće? Ja vjerujem, možda s nedovoljno razloga, da će običan čovjek dobiti svoju bitku prije ili kasnije, ali želim da to bude prije a ne kasnije – negdje u slijedećih sto godina, recimo, ali ne u narednih deset tisuća godina. To je u stvari bilo odlučno pitanje španjolskog rata kao i sadašnjeg rata, a vjerojatno i drugih ratova koji će doći.

Nikada više nisam vidio tog talijanskog vojnika narodne armije, niti sam ikada saznao njegovo ime. Vrlo je vjerojatno da je mrtav. Gotovo dvije godine kasnije, kada je rat očito bio izgubljen, napisao sam mu u spomen ove stihove:

Talijanski vojnik stisnuo mi je ruku
Preko stola, u stražarnici;
Snažnom i nježnom rukom
Baš takvih dlanova

Usred paljbe topova što mogu se sresti
Oh, kakav sam mir spoznao tad
Gledajuć‘ njegovo ranjavo lice
Čistije od lica bilo koje žene.

Odvratne riječi od kojih mi se povraća
Njegovim ušima još su bile svete
On je rođen sa znanjem koje sam ja sticao
Iz knjiga i polako, kao dijete.

Varljivi topovi ispričali su svoju priču
I svaki od nas pošteno ju je platio.
Al’ meni je sudbina bila sklona.
Čemu? Tko bi to ikad shvatio?

E pa sretno, talijanski vojniče.
Ali, sreća za hrabre nije.
Što će ti svijet uzvratiti?
Uvijek manje nego što si dao prije.

Između utvare i sjene,
Između crvene i bijele,
Između metka i laži,
Gdje se skriti, kaži?

Jer gdje je Manuel Gonzales,
I gdje je Pedro Aquilar,
I gdje je Ramon Fenellosa?
Crvi u zemlji znaju gdje su.

Tvoje ime i junačka djela zaboravljeni su.
Ogoljele kosti nitko ti ne traži.
Laž koja te pogubila sahranjena je
Ispod još veće laži.

Ali ono što vidjeh na tvom licu
ne može izbrisat’ nijedna sila.
Nijedna bomba koja je ikad pukla
Kristalno čist duh nije razorila.

Napisano u jesen 1942.

George Orwell: ‘Looking back on the Spanish War’
First published: New Road. — GB, London. — 1943.